Već mjesecima je cijena motornog benzina i dizela u Srbiji među najvišima, ako ne i najviša u Europi. Razlozi za takvu situaciju traže se u potrebi srbijanske vlade da kroz poreze i trošarine na gorivo dođe do prijeko potrebnih fiskalnih prihoda. U veljači je kontrolu nad Naftnom industrijom Srbije (NIS) preuzeo ruski Gazpromnjeft i ta je tvrtka umjesto nekadašnjega državnog distributera postala glavni vladin partner na naftnom tržištu. Taj je partner financijski jači od same države, što svakodnevno demonstrira stalnim zahtjevima za poskupljenjima, čime zadire u bit vladine ekonomske politike.

Udar na tržište
Već se nekoliko mjeseci vodi teška bitka srbijanske vlade i nove Uprave NIS-a zbog tržišta eurodizela. Ova vrsta dizela samo je načelno u prvom planu, riječ je o tome da će vladin odgovor na zahtjeve da se ograniči slobodan uvoz eurodizela (jedine naftne robe na slobodnom režimu) i da se podignu uvozne dažbine biti odraz vladine pozicije prema europskim pravilima nesmetane tržišne utakmice i borbe protiv monopola bilo koje vrste. Tržišna bi se slika mogla dramatično promijeniti ako srbijanska vlada popusti zahtjevima NIS-a. Uprava naftne tvrtke najprije je zatražila da joj se odobri viša cijena rafinerijske prerade. Glavni direktor NIS-a Kiril Kravčenko neuvijeno je rekao da je bez poskupljenja prerade teško ostvariva modernizacija rafinerija. Međutim, tržišna i ne samo tržišna logika protive se bezuvjetnoj kooperativnosti. Energetski stručnjaci smatraju da se normalna cijena rafinerijske prerade kreće između 16 i 18 dolara po toni. NIS ima odobrenje na 32 dolara, ali je iz samog vrha tvrtke zatraženo da im se dopusti povećanje na oko 50 dolara po toni. Pristajanje na ovaj zahtjev imalo bi izravan odraz na tržištu kroz povećanje maloprodajnih cijena svih derivata. Drugi prijedlog još je neugodniji. Mjesečne potrebe Srbije za eurodizelom iznose oko 50 milijuna litara. NIS kontrolira tek 15 posto tržišta, a sada traži da samo polovina mjesečnih količina bude na slobodnom režimu i da se uvedu dodatne uvozne dažbine. Ako bi se prihvatio taj zahtjev, privatnim uvoznicima bi ostalo tek 25 milijuna litara mjesečno, pri čemu se mora računati i na moguće povećanje carine, što bi njihovu poziciju učinilo potpuno nekonkurentnom. Za iznos dodatnih troškova NIS bi mogao sniziti cijenu eurodizela na svojih 500 crpki i ugušio konkurenciju. Ostao bi samo NIS i njegov monopol, tržišta nigdje ne bi bilo.

Stalna trgovina
Da sve ne bi izgledalo tako tmurno i neugodno, izvršnoj vlasti se, posredno, šalju signali da je NIS, ako se njegovi zahtjevi prihvate, spreman isporučiti primarni benzin nužan za pokretanje pančevačke Petrohemije. Na stolu je, čini se, stalno vezana trgovina, koja se, pojednostavljeno gledano, svodi na poruku – ako hoćete profit, dividende i poreze, onda morate surađivati! Do sada je srbijanska vlada, gledajući i svoj interes, odobravala podizanje maloprodajnih cijena, ali je čvrsto branila pozicije s kojih je mogla utjecati na naftno tržište. Sada su izazovi postali isuviše veliki.

Činjenice

Zarada samo na dizelu
Razlika maloprodajne cijene NIS-a i uvozne veleprodajne cijene dizela, koja se kretala od 10 do 15 dinara po litri (sada je 19 dinara!), omogućila je konkurentnu opskrbu i egzistenciju uvoznika i distributera. Privatne benzinske crpke zarađuju samo na eurodizelu i LNG-u, dok su na drugim derivatima, koje nabavljaju od NIS-a, ili na nuli ili u minusu.