Vrlo ružan incident koji se dogodio u Tunisu dokaz je koliko je važno i revolucionarno Arapsko proljeće bilo. I, da, ustrajem na tome da je Arapsko proljeće odgovarajući pojam te da smo svjedočili revolucijama, kakve su god nevolje u proteklih godinu dana zahvatile Egipat, Libiju i Tunis. U Tunis je ovoga mjeseca stigao vođa Hamasa, premijer Ismail Haniya, na petodnevni službeni posjet, a u zračnoj luci dočekali su ga militanti iz vodeće stranke Ennahde i pjevali “Ubijmo Židove” i “Otjerajmo Židove”.

Slike tog događaja objavljene su na Facebooku. Uslijedila je burna reakcija javnosti. Brojni Tunižani objavili su poruke sličnog sadržaja: “Bliži mi je tuniski Židov nego neobrijani salafist.” Pokrenuta je peticija koja je osudila takve “skandalozne pojave” i pozvala tuniskog predsjednika Moncefa Marzoukija, nekadašnjeg borca za ljudska prava, da strogo postupi prema njima. Kako se situacija zahuktavala, Rachid alGhannouchi, vođa Ennahde i čovjek koji stalno ponavlja da su islamisti naučili pouku o umjerenosti, izdao je izjavu u kojoj kaže da njegova stranka “osuđuje takve slogane, koji ne odražavaju islamski duh i učenje”. Kaže da su tuniski Židovi – kojih doduše nema puno – “punopravni građani s jednakim pravima i obvezama”. Predsjednika Tuniske židovske zajednice Rogera Bismutha primio je tuniski predsjednik Hamadi Jebali, islamist koji je nekoć bio prognan baš kao i Ghannouchi, koji je izrazio svoje žaljenje, no unatoč tome Haniya je u Tunisu održao okupljanje netom prije odlaska, na kojemu su pristaše brisali noge o izraelsku zastavu. Svemu tome – uključujući i onome ružnome, a možda pogotovo zbog onoga ružnog – glasno kličem. Arapskim svijetom bjesni gnjusni antisemitizam, koji pothranjuju ogorčenost i službeni mediji, koji nastaje u neznanju, a dodatno ga naglašava muka Palestinaca. Dugo se u potlačenim arapskim društvima zakuhavao bez ikakve konstruktivne rasprave. Kad izbije na površinu, uzrokuje oštru reakciju javnosti i o njemu se žustro raspravlja na Facebooku i drugdje, a to je dobro jer je vjerojatno riječ o prvom koraku u dokazivanju da mržnja prema Židovima nije odraz “islamskog duha”. Arapi u svim dijelovima svijeta uče temeljnu lekciju o otvorenim društvima: kako izraziti neslaganje s tuđim mišljenjem. Ona najdublja i najvažnija revolucija odvija se u njihovim glavama. Ta je promjena nepovratna. Arapima je dosta zastrašivanja.

Dozlogrdio im je izraelski alibi kojim su se svrgnuti diktatori služili da odvuku pozornost od unutrašnje nepravde. Haniyi u bivšoj tuniskoj autokraciji ne bi dopustili posjet pa ne bi bilo ni užasnih scena. No Tunis za vrijeme vlasti Zine elAbidine Ben Alija bio je puno gore mjesto. Javna se rasprava u Egiptu oslobodila na sličan način, naročito kad je riječ o pravima žena. Hrabra kampanja Samire Ibrahim protiv vojnih dužnosnika koji su je podvrgnuli “testu nevinosti” nakon što je pritvorena zbog uličnih prosvjeda podignula je golemu prašinu oko zlostavljanja žena i potaknula društvenu raspravu. Upravni je sud već donio odluku da je vojska povrijedila prava prosvjednica. Tijekom testa u vojnom zatvoru jedan je muškarac golu Samiru izvrgnuo pregledu ispred vojnika koji su podrugljivo dovikivali dok nije ustanovio da je djevica, a kasnije je od nje tražio da potpiše i službenu izjavu o svojoj nevinosti. Khaled Fahmy, profesor povijesti na Američkom sveučilištu u Kairu, napisao je da je tužba Samire Ibrahim “najvažniji čin u borbi za prava žena na svoje tijelo i najvažniji čin pobune 2011. godine, u kojoj hrabrosti i pobunjeništva nije manjkalo”. To je točno. Baš kao i antisemitizam, u arapskim se društvima preko poniženja i podčinjavanja žena prelazilo šutnjom. Slučaj “djevojke s plavim grudnjakom”, anonimne žene snimljene dok su je vojnici tukli i svlačili prilikom raščišćavanja trga Tahrir, slomio je tabue onako kako ih je i Samira svojim slučajem razotkrila. S jedne strane, ustanci su islamske stranke, uglavnom one umjerene, doveli na položaje moći u Tunisu i Egiptu, a s druge strane, danas se vode oštre rasprave o društvenim pitanjima i pomirenju vjere i modernih težnji. Napetosti između tih kretanja potrajat će još mnogo godina. No vjerujem da Turska služi kao koristan primjer: pokazalo se da u toj muslimanskoj državi višak demokracije i višak vjere nisu sukobljene sile.

Roger Cohen

Komentare šaljite na intelligence@nytimes.com