Bangladeš, nekoć siromašna zemlja koja je bila posve nebitna za svjetsko gospodarstvo, danas je izvozna velesila. Po izvozu tekstila od Bangladeša je na svjetskom tržištu jača tek Kina, a bangladeške tvornice proizvode odjeću za robne marke Tommy Hilfiger, Gap, Calvin Klein i H&M. Globalni maloprodajni lanci poput Targeta i Walmarta u glavnom gradu Dhaki otvorili su proizvodne centre. Tekstil čini 80 posto ukupnog izvoza zemlje te održava više od tri milijuna radnih mjesta.

Međutim, bangladeška proizvodna formula ovisi o najnižim troškovima rada na svijetu, gdje tekstilni radnik mjesečno zaradi minimalnu plaću od 37 dolara. Tijekom protekle dvije godine osobni je dohodak radnika pojela dvoznamenkasta inflacija, a prosvjedi i nasilni sukobi s policijom sve su češća pojava. Državni je vrh reagirao tako što je rad tvornica nastavljen uz pomoć zaštite sigurnosnih snaga. Visoki vladin odbor prati tekstilni sektor, a sastavljen je od vojnih, policijskih i obavještajnih dužnosnika. Posebna policijska jedinica obilazi mnoga industrijske područja, a obavještajne agencije prate neke sindikaliste. Sindikalist Aminul Islam u travnju je mučen i na kraju ubijen. “Tekstilna je industrija glavni izvor izvoza i zarade u našoj zemlji”, kaže Alonso Suson, voditelj Centra za solidarnost u Dhaki, organizacije za zaštitu prava radnika. “Svaki pad razvoja smatra se pitanjem državne sigurnosti.” Za globalne robne marke, koje tragaju za najjeftinijom radnom snagom, Bangladeš je prava meka, naročito otkako su u Kini porasli troškovi rada. Konzultantska tvrtka McKinsey Bangladeš je prozvala “novom Kinom” te predvidjela da bi se do 2020. godine izvoz tekstila, koji trenutno godišnje iznosi oko 18 milijardi dolara, mogao utrostručiti. No u srpnju su predstavnici 12 vodećih robnih marki i maloprodajnih lanaca, uznemireni sve češćim nemirima, uputili apel bangladeškoj vladi da se pozabavi zahtjevima radnika za većim primanjima. “Nema razloga za zabrinutost”, rekao je ministar rada Khandker Mosharraf Hossain, napominjući da naručitelji nisu otkazali narudžbe. Sa svojih 150 milijuna stanovnika Bangladeš je jedna od najgušće naseljenih zemalja na svijetu. Ostvaren je napredak u pismenosti žena, smanjena je smrtnost djece i rodilja, povećan je dohodak po stanovniku te produljena očekivana životna dob. Tekstilni sektor, gdje gotovo 80 posto radnika čine žene, također je odigrao važnu ulogu jer u ovoj konzervativnoj muslimanskoj zemlji omogućuje društveno prihvatljive poslove. Vlada premijerke Sheikh Hasine opire se povećanju prava radnika u zemlji u kojoj vlasnici 5000 tvornica tekstila imaju golemu moć – glavni su donatori političkih kampanja te vlasnici novina i TV postaja. Dvije trećine zastupnika u Parlamentu čine pripadnici triju najvećih domaćih poslovnih udruga. Najmanje 30 vlasnika tvornica ili njihovih članova obitelji ima mjesto u Parlamentu, što je otprilike 10 posto ukupnog broja zastupnika. “Politika i poslovanje toliko su isprepleteni da su gotovo srodni”, kaže Iftekharuzzaman, direktor Transparency Internationala u Bangladešu.“Radnici imaju vrlo slabu pregovaračku moć.”

Država u državi
Mohammad Helal Uddin zaposlio se u tvornici Rosita Knitwear u svibnju 2010. godine. Rosita se nalazila u sklopu izvozne poslovne zone Ishwardi, nedaleko od njegova rodnog sela. “Mislim da mi ovaj posao pruža dostojanstvo”, rekao je. Uddin (28) zaposlio se u odjelu pletenja, nakon šest mjeseci ostvario promaknuće te dobio temeljnu mjesečnu plaću od 55 dolara. Uskoro je počeo zamjećivati nepravilnosti. Radnici nisu dobivali obećane godišnje povišice, mjesečne bonuse za rad niti 17 dana plaćenog godišnjeg odmora, a kamoli slobodan dan tjedno. Zaposlenici također kažu da su svakodnevno radili četiri sata prekovremeno, no plaćena su im bila tek dva. Prije trideset godina Bangladeš je stvorio mrežu izvoznih zona kako bi poreznim olakšicama i drugim pogodnostima privukao strane ulagače. Danas se većina tvornica tekstila nalazi izvan tih zona, no njima su i dalje skloni strani ulagači poput Rosite i sestrinske tvornice Megatex, koje su u vlasništvu hongkonškog konglomerata South Ocean. Zone poput Ishwardija funkcioniraju kao države unutar države. Njima upravljaju odvojene agencije i rade prema drukčijim zakonima. Agenciju vodi vojni dužnosnik, a za sigurnost mnogih tvornica brinu se umirovljeni vojnici. Plaće su u zonama bile veće, a uvjeti rada bolji, no sindikati su do 2004. bili zabranjeni, sve dok Parlament nije popustio pred međunarodnim pritiskom. U tvornici Rosita radnici su prošloga prosinca izabrali vijeće od 15 radnika, a Uddin je postao predsjednik vijeća. U siječnju se jedna radnica požalila da je jedan niži menadžer prisiljava na seks s jednim od njegovih kineskih šefova. Gnjevni radnici tražili su od uprave da reagira na njezinu pritužbu te na izostanak povišice i zasluženog godišnjeg odmora. Uslijedilo je šest tjedana sukoba i kaosa. U veljači je tijekom divljačkog napada oštećena oprema u tvornici Rosita. Otpušteno je gotovo 300 radnika. Uddin je dobio otkaz te završio u pritvoru. Kad se pokušao vratiti na posao, dva su ga dužnosnika Bataljuna za hitne akcije, vladine paravojne jedinice poznate po osvetničkim napadima, odgurala u stražarnicu, a jedan od njih prisilio ga je da potpiše otkaz. “Ako ne potpišeš”, rekao mu je jedan od njih, “moglo bi ti se svašta dogoditi.” Uddin je potpisao. Član upravnog odbora tvrtke South Ocean obećao je da će odgovoriti na pritužbe radnike, a onda su 20. ožujka radnici saznali da je uprava ukinula bonus za proizvodnju, što je značilo da će im se plaća još više smanjiti. Uslijedila je nova pat pozicija, no kad su se radnici 25. ožujka vratili na posao, oduzeti im dio plaće nije vraćen u cijelosti. Stotine radnika upustilo se u neplanirani štrajk. Ubrzo je stigla policija i svima naredila da se vrate na posao. Jedna je krojačica izjavila da ju je jedan policajac pretukao do besvijesti i poderao joj odjeću.

Jednadžba moći
“Molila sam ih da prestanu”, kaže, “no kad sam pala na tlo, i dalje su me tukli i čupali za kosu”. Radnici su počeli bacati kamenje, a policajci su pobjegli. Nakon nekoliko sati vratili su se u većem broju. Nadzornik policije Akbar Hossein poriče da je policija napala radnike. “Oni su napali policiju.” Snimke snimljene mobitelima pokazuju da su se policajci na radnike okomili gumenim mecima i divljački ih udarali štapovima od šećerne trske. Tri mjeseca nakon sukoba u Ishwardiju deseci tisuća radnika prosvjedovali su u blizini Dhake, tražeći veće plaće te opkolivši jednu od najvažnijih industrijskih zona u zemlji na više od tjedan dana. Interventna policija prosvjednike je rastjerala suzavcem i gumenim mecima. Brojni su prosvjednici ozlijeđeni. Nakon velikog vala prosvjeda 2010. godine premijerka Hasina povisila je minimalnu mjesečnu plaću tekstilnih radnika sa 20 na 37 dolara, no njezina se vlada opire novim zahtjevima radnika. U lipnju se uprava švedskog lanca H&M zabrinula zbog toga što opetovani prosvjedi radnika remete proizvodnju te od bangladeških tvornica zatražila da popravi stvar. Velike je robne marke zadesio negativan publicitet. Ove je godine neprofitna organizacija War on Want otkrila da se u pet tvornica koje proizvode za Nike, Pumu i Adidas plaća manje od minimalca te da se radnici žale na tjelesno i spolno zlostavljanje. U ožujku je PVH Corporation, matična tvrtka robne marke Tommy Hilfiger, donirala milijun dolara za inicijativu poboljšanja sigurnosti u tvornicama dok se jedna američka televizijska kuća pripremala za emitiranje reportaže o požaru u bangladeškoj tvornici koja proizvodi odjeću Tommy Hilfiger, a u kojemu je smrtno stradalo 29 radnika. “Žele bolje standarde i uvjete rada u tvornicama u Bangladešu”, kaže Julia Hughes, predsjednica Udruženja uvoznika tekstila i odjeće Sjedinjenih Američkih Država. “Plaće bi se svakako trebale povisiti.”

Širi se krivnja
No mnogi vlasnici tvornica sumnjaju da će kupci htjeti platiti više. Jedan od vlasnika, Shawkat Ali Bhuiyan, kaže da je prestao raditi s Walmartom i Targetom jer mu je zarada bila gotovo nikakva, a neki bangladeški sindikalisti strane robne marke okrivljuju za iskorištavanje radnika. “Moramo srediti čitavi lanac nabave”, kaže moćni sindikalist Roy Ramesh Chandra. “Robne marke moraju ispuniti svoju odgovornost. Proizvođači moraju ispuniti svoju, a vlada bi trebala poslovati u skladu s međunarodnim odredbama te poštovati međunarodne standarde rada.”

Jim Yardley

Online: Radničke brige

Galeriju slika pronađite na: nytimes.com (pretraga: “labor” i “Bangladesh”)

Novi standard

Eccos i Petrokemija – digitalna transformacija kamionskog prometa

Poslodavac prijetelj obitelji

Cilj projekta je nagraditi poslodavce koji razumiju važnost ravnoteže između poslovnog i obiteljskog života