Na policama knjižara 2001. godine pojavila se knjiga o diplomatskim naporima Georgea Mitchella u Sjevernoj Irskoj pod naslovom “Dovraga s budućnošću, nastavimo s prošlošću”. Nadajmo se da nitko nikada neće napisati takvu knjigu o buđenju arapskog svijeta. No dok promatramo smjer u kojem se stvari ondje kreću, nemoguće je ne zapitati se: hoće li u arapskom svijetu prošlost pokopati budućnost ili će budućnost pokopati prošlost?

Pun sam divljenja i strahopoštovanja prema smionosti sirijske i egipatske mladeži koja pokušava svrgnuti tiraniju obitelji Assad i ukinuti strahovladu egipatske vojske. Oni izlaze na ulice, znajući da će se suočiti sa sigurnosnim snagama koje neće oklijevati pucati u njih, i govore o dubokoj žudnjih mladih Arapa za slobodom od režima koji su im toliko dugo gušili glasove i sprječavali ih da ispune svoj potencijal.No istinski sam zabrinut da što se dulje nastavljaju sukobi u Siriji i Egiptu, to su sve manji izgledi da će se uskoro uspostaviti stabilan i demokratski poredak te da je izbijanje građanskog rata u Siriji sve izglednije. Ne možemo ni zamisliti koliko bi to bilo opasno. Kad je revolucija zahvatila Tunis, on je implodirao. Kad je revolucija zahvatila Egipat, on je implodirao. Ako revolucija zahvati Siriju, ona neće implodirati. Većina arapskih država implodira. Sirija eksplodira.Zašto? Zato što Sirija graniči s mnogo zemalja i surađuje s njima, a sadrži brojne sekte i etničke skupine. Ako ondje izbije građanski rat, u sve do jednom od sirijskih susjeda mobilizirat će se pojedine sirijske frakcije (Suniti, Alaviti, Kurdi, Druzi, kršćani, oni koji podržavaju Iran, oni koji podržavaju Hezbollah, oni koji podržavaju Palestinu, oni koji podržavaju Saudijsku Arabiju) i svaka od njih pokušat će povući Siriju u svom smjeru. Turska, Libanon, Hezbollah, Irak, Iran, Hamas, Jordan, Saudijska Arabija, Izrael – svima je njima Damask od ključne važnosti pa će pronaći način kako doći do svojih partnera unutar Sirije s ciljem utjecaja na zbivanja u toj zemlji. I to će se onda pretvoriti u veliku zavadu, kao u Libanonu.Siriji je potrebna mirna tranzicija prema demokraciji, i to smjesta. Isto se odnosi i na Egipat. Događaji u obje te zemlje služe nam kao podsjetnik na multidimenzionalnu borbu za vlast diljem Bliskog istoka, borbu koju sam jednom prilikom opisao kao sukob između “Lexusa i stabla masline”. Naime, na jednoj razini tu je moderna, duboka i istinska težnja Sirijaca i Egipćana za slobodom, vještinama koje cvjetaju u suvremenom svijetu i pravima stvarnih državljana. Vanjski promatrači počesto potcjenjuju koliko je ova arapska mladež odlučna ograničiti ovlasti vojske, što je nužan korak prema postizanju istinske demokracije. Mladi u Egiptu danas su spremni ponovno se ujediniti, iskoračiti iz svojih vlastitih stranaka te se vratiti na trg Tahrir i ponovno zahtijevati slobodu. Ovo je međugeneracijski jaz.

U pitanju je sukob mladih i starih. Povlaštene stare garde i potlačenog sloja mladih. Ti mladi Egipćani i Sirijci više se ne boje svojih vojnih gospodara i odlučni su u namjeri provođenja transformacije svojega svijeta. Trebali bismo biti na njihovoj strani.No breme prošlosti kao da je preteško. Nove “demokratske” vrijednosti slične su Lexusu. Naime “slobodni izbori”, “građanska prava” i “modernost” morat će se natjecati protiv nekih vrlo starih zamisli i strasti “stabala masline”. A među njima su rat unutar samog islama između sunita i šijita, oko toga tko bi trebao držati vlast nad vjerom, borba salafista i modernista oko prihvaćanja ili odbacivanja nastojanja 21. stoljeća, te plemenske iregionalne podjele i sukobi koji seodigravaju unutar tih zajednica.Tu je i borba između ukorijenjene elite i mase običnih građana.Navedeni sukobi iz “prošlosti”neprestano prijete eskalacijom,što bi u potpunosti pokopalo“budućnost”. To je drama kojase odvija u arapskom svijetu. Istinski iskrena težnja mladih zaslobodom protiv duboko ukorijenjene težnje za sektaškom, frakcijskom, klasnom ili plemenskom prevlašću. Ista se takva drama odigrala i u Iraku, no ondje su Amerikanci posredovali i postigli uspjeh jersu ondašnje zajednice uspjele ispisati nova, rudimentarna pravila društvenog ugovora o suživotu, čime su dali budućnosti priliku da pokopa prošlost. Međutim, još uvijek ne znamo kakoće se sve to u Iraku okončati.No znamo da nema takve nepristrane izvanjske zvijezde vodilje koja će povesti u pravom smjeru tranziciju u Egiptu, Siriji,Tunisu, Libiji i Jemenu. Hoće li uspjeti i bez nje? Samo ako izrode vlastitog Nelsona Mandelu, odnosno jedinstvene vođe građana ili koalicije koje istovremeno štuju prošlosti i sve njezine vulkanske pobude, ali joj ne dozvoljavaju da pokopa budućnost.

Thomas L. Friedman