Svijet je preplavljen konvencionalnim oružjem, poput tenkova, vatrenog oružja i letjelica, a to tržište godišnje vrijedi od 40 do 60 milijardi dolara. Previše tog oružja hrani sukobe i strahote u Siriji, Sudanu, DR Kongu i drugdje. Dosad je to oružje ubilo nebrojene nevine civile i bit će ih još ako međunarodna zajednica ne smisli način da ga istrgne iz ruku beskrupuloznih režima, militanata i kriminalaca.

Ujedinjeni narodi pokušavaju to ostvariti. Nakon što su organizacije za zaštitu ljudskih prava lobirale čak deset godina, članice UNa počele su pregovarati o globalnom sporazumu za regulaciju međunarodne trgovine konvencionalnim oružjem. Postizanje dogovora oko jakog sporazuma neće biti lak zadatak. Oko pakta bi trebalo postići konsenzus do kraja srpnja, a već bi se samo jedna država tome mogla ispriječiti. Pregovori su već prvog dana zapeli oko nevezanog problema s Palestincima. Problem je na kraju riješen, no vrijeme je nepotrebno potrošeno. Zemlje članice i koalicija organizacija za kontrolu oružja i zaštitu ljudskih prava koje se zalažu za sporazum shvatile su to kao upozorenje da je za uspjeh u provođenju pregovora potreban golem trud. Kako bi bio učinkovit, sporazum bi trebao biti zakonski obvezujući i pokrivati širok spektar oružja, pa tako i streljivo. Vlade bi morale nadzirati međunarodnu trgovinu i prijevoz oružja, provoditi procjenu rizika prije odobrenja prodaje te pratiti kako se oružje koristi. Sporazum bi vladama trebao braniti prodaju oružja bilo kojoj državi pod vojnim embargom UNa te u slučaju ugroženosti ljudskih prava. Nije čudno što se Rusija, Kina, Iran, Kuba i Pakistan već protive kriteriju ljudskih prava. Protive se i odredbi o streljivu, baš kao i Sjedinjene Američke Države. SAD je glavni izvoznik oružja na svijetu, a predsjedniku Obami treba odati počast zbog toga što je 2009. izmijenio američku politiku o naoružanju i pristao poduprijeti sporazum o trgovini oružjem. Danas bi se upravo on trebao pobrinuti da konačni dokument sporazuma bude dovoljno snažan da se ostvare promjene. Administracija je, dakako, pod pritiskom skupina koje lobiraju za pravo na korištenje oružjem iako je obećala da neće odobriti sporazum koji krši prava iz Drugog amandmana. Tek 52 vlade od njih ukupno 192 na svijetu imaju zakone o regulaciji posredovanja oružja, a tek nešto manje od polovice njih kažnjava one koji te zakone krše. SAD i nekolicina drugih zemalja imaju dobre sustave državne kontrole, a trenutno postoji 26 embarga UNa te onih na regionalnoj i multilateralnoj razini. Međutim, međunarodni je sustav toliko slučajan i ima toliko rupa da se oružje i dalje uspije provući.