Pojava parnoga stroja koja je u drugoj polovici 18. stoljeća pokrenula apsolutnu i do tada neviđenu revoluciju, do sredine 19. stoljeća izokrenula je dotadašnji način života. No, ta Prva industrijska revolucija bila je samo uvod u pravu prekretnicu u ljudskoj civilizaciji koja je nastupila na prijelazu 19. na 20. stoljeće, u povijesnim analima poznata kao Druga industrijska revolucija. Od tada više ništa nije bilo isto. Tehnološki razvoj koji je uslijedio doveo je do, možemo slobodno reći, postindustrijske revolucije gdje je tehnologija računala dovela do razvoja mikročipova, nanotehnologije koja danas, kao u najpoznatijim SF filmovima i serijama, određuje tijek ljudskog razvoja. Sve ono što su spomenute revolucije donijele, zauvjek je promijenilo ljudski život. No posljedice su strašne. Napredak znanosti i tehnologije uzrokovao je klimatske promjename, stvaranje ozonskih rupa i masovno nakupljanje nerazgradljivih organskih onečišćivača u svim djelovima bioatmosfere. Ipak, znanstvenici kažu da postoji način uspostavljanja ravnoteže u korištenju prirodnih resursa, gospodarskog rasta i očuvanja okoliša. Ta ravnoteža zove se “Zelena kemija”.

Principi
Ona je zapravo, kako kaže otac Zelene kemije, američki znanstvenik i profesor na Sveučilištu Yale Paul Anastas, “način stvaranja i primjene kemijskih proizvoda i procesa koji smanjuju ili eliminiraju uporabu ili proizvodnju supstancija opasnih za ljudko zdravlje i okoliš”. Takav način stvaranja u industriji temelji se na 12 načela. Industrijska praksa do sada je bila “proizvedi, onečisti pa tek poslije očisti”, dok je prvo načelo zelene kemije upravo suptotno. Ona sprečava nastajanje otpada, odnosno vodi se mišlju kako je bolje spriječiti stvaranje otpada nego ga poslije čistiti. Isto tako, osmisliti sigurnije kemikalije, uporaba sigurnijih otapala i rekcijskih uvjeta, štednja energije, kontrola procesa i dizajniranje razgradljivih produkata samo su neki od 12 “u kamen uklesanih pravila” ovog novog načina razmišljanja u kemiji. Zelena kemija svoje početke ima u američkom Zakonu za sprečavanje zagađenja (“Pollution Prevention Act”) iz 1990. godine. Tim zakonom utemeljen je visoki prioritet zaštite okoliša i rješavanje problema zagađenja, a od tada su osnovane brojne institucije koje provode i ravijaju Zelenu kemiju. “Kaže se kako revolucija jednog dana, postane normalan način života u drugom”. Od tada, Zelena kemija postala je značajno područje unutar kemijskih znanosti čije postulate su su prihvatili brojni međunarodni znanstvenici, pa čak i kompanije. Prema dostupnim podacima, samo u SAD-u se proizvede 12 bilijuna tona otpada na godinu, od toga je 300 milijuna tona otpada opasnog za ljudsko zdravlje i eko-sustave.

Od te količine opasnogh otpada, čak 70 posto stvara kemijska industrija, od čega je 150.000 organskog tolsišnog otpada. U zemljama Europe, tijekom 1997. godine proizvedeno je 1270 megatona čvrstog organskog otpada, što u vremenskom razdoblju od godine dana čini 150 do 200 kilograma po stanovniku. Jedna od najvećih naftnih kompanija na svijetu, američki Shell, jedna je od kompanija koja primjenjuje Zelenu kemiju. Naime, uvela je neke promjene u proizvodnji što je rezultiralo smanjenjem emisije štetnih plinova. Naime, pratili su cijevi i ventile u postrojenju što je rezultiralo smanjenom emisijom hlapivih organskih otapala (VOCs) u atmosferu. U prve tri godine, emisija VOCs-a smanjena je za 90 posto. Tako je Shellovo postrojenje u Singapuru smanjilo emisiju ugljikovog dioksida za 25.000 tona na godinu, a u Nizozemskoj se 40.000 tona ugljikovog dioksida ponovno upotrebljava u papirnoj industriji. L’Oreal je nakon sedam godina istraživanja izradio prvu kozmetičku molekulu prijateljsku za okoliš. Tako se od tada do 2007. godine 95% svega recikliralo, 17% je smanjena potrošnja energije, upotreba vode je pala 23%, dok je otpad reduciran 26%. Problemi koje Zelena kemija pokušava riješiti nisu laboratorijski kurioziteti ili individualni istraživački projekti, već je to područje za rješavanje velikih globalnih problema kao što su klimatske promjene, energetska potrošnja i upravljanje vodenim resursima s ciljem održivosti. Zato je Zelena kemija “program koji traje, koji svakodnevno donosi niz novih ideja i rješenja, stoji u znastvenom članku dr.sc. Marijane Jukić sa Prehrambeno-biotehnološkog fakulteta u Zagrebu.

Zeleno u Hrvatskoj
Hrvatska Vlada je 1997. godine zajedno sa organizacijom Ujedinjenih naroda za industrijski razvoj pokrenula projekt “Stvaranje preduvjeta za čistiju proizvodnju”. Par godina kasnije, točnije 2000. godine utemeljen je Hrvatski centar za čistiju proizvodnju. Počeci primjene u Hrvatskoj mogu se naći u proizvodnji biogoriva iz obnovljivih sirovina, bioplina, pročišćavanju otpadnih voda (novo postrojenje u Koprivnici), proizvodnji biopolimera, korištenja alternativnih izvora energije (energija vjetra) itd.”, kaže Marijana Jukić, redovna profesorica na Prehrambeno-biotehnološkom fakultatu u Zagrebu. “Zelena kemija nije trošak nego dobit i to je razlog što su ju devedesetih godina počeli prihvaćati. Nažalost, kemijska i farmaceutska industrija kod nas (možemo reci da) je ugašena. Međutim zeleni način razmišljanja u svim industrijskim proizvodnjama, čak i u našim domaćinstvima je moguć”, poručila je Jukić za Poslovni dnevnik. Ističe kako je edukacija početak uvođenja i primjene zelenih principa, stoga su na PBF-u krenuli s edukacijom studenata, na bolonjskom, diplomskom i doktorskom studiju iako nisu adekvatno opremljeni jer za nove module nisu od Ministarstva znanosti dobili niti kunu. “Treba se osnovati i opremiti Centar zelene kemije u kojem bi mladi strucnjaci dobili dobru edukaciju te bi principe “Zelene kemije” mogli primjeniti i širiti u svojim radnim sredinama.