Prema riječima danskog filmaša Michaela Madsena, to je mjesto koje “se moramo sjetiti zaboraviti”. Na šumovitom otoku udaljenom stotinjak kilometara sjeverozapadno od Helsinkija, u gradu Eurajokiju, finski građevinari kopaju tunel.

Kad za desetak godina završi gradnja, tunel će se uvijati pet kilometara pod zemljom i 480 metara prema središtu podloge kristalastoga škriljevca na kojem Finska počiva već 1,8 milijardi godina. A ondje, u tami koja tek nastaje, iskorištene će gorivne šipke iz finskih nuklearnih reaktora, prepune radioaktivnih spojeva koji nalikuju nečemu iz kućne radinosti lorda Voldemorta, šireći neutrone i gama zrake, biti zapečaćene zauvijek, to jest barem sljedećih 100.000 godina. Lokacija se zove Onkalo (što na finskom znači “skriven”) i tema je Madsenova novog dokumentarca “U vječnost” (“Into Eternity”). Planirano je da Onkalo bude 20 puta dugovječniji od piramida, toliko izdržljiv da graditelji trebaju voditi računa i o sljedećem ledenom dobu kad bi led debljine tri kilometra koji će prekriti Finsku dodatno opteretio zakopane kontejnere otpada, bakrene limenke sa stijenkom od pet centimetara debljine. Djeluje ludo, ako ne i zločinački, obvezati 3000 budućih generacija na brigu o otrovnom otpadu kako bismo i dalje mogli koristiti električnu četkicu za zube. No prekasno je da stanemo na kraj nuklearnom dobu, stoga se Madsenov film u savršenom trenutku uključuje u globalnu raspravu o tome što učiniti s njegovim posljedicama. Početkom lipnja suci administrativnog prava pri Nuklearnoj regulatornoj komisiji započinju sa saslušanjima o tome može li ministarstvo energetike Sjedinjenih Američkih Država prekinuti gradnju na planini Yucca u Nevadi gdje SAD od 1987. godine planira odlagati svoj nuklearni otpad. Ako se priklone Obaminoj administraciji, država će se opet naći na početku te morati smisliti što će učiniti sa 70.000 metričkih tona radioaktivnog otpada i 200 megalitara otpada koji se čuvaju u trošnim cisternama u pustinjskom području države Washington, u blizini rijeke Columbia. Na svijetu danas postoji između 230.000 i 270.000 metričkih tona izrazito radioaktivnog otpada, a većina se skladišti u bazenima unutar nuklearnih elektrana u kojima se šipke moraju godinama hladiti prije nego se pohrane u kontejnere.

Onkalo se gradi kako bi funkcionirao bez ljudskog faktora u održavanju i intervenciji. Jednom kad se tunel dovrši i zapakirano vrati na površinu za stotinjak godina, veći će problem biti ljude zadržati dalje od tunela nego radioaktivni materijal zadržati unutar njega. I sami građevinari kažu da, prema svojoj izjavi o utjecaju na okoliš, nisu isključili mogućnost da razvoj tehnologije u budućnosti omogući povrat i ponovno procesiranje otpada kako bi se stvorilo novo gorivo ili materijal za oružje, a u tom slučaju Onkalo će postati zakopano blago. Na kraju krajeva, ni piramide nisu najsretniji primjer. Često su ih pljačkali, a ljudske ostatke u muzeje odnosili neustrašivi arheolozi i pljačkaši grobova, ne obazirući se na glasine o prokletstvu mumije. S time se slaže i Madsen. Film je osmišljen kao poruka za budućnost, onima koji slučajno zalutaju ovamo. Madsen se u filmu pojavljuje okružen tamom, tek lagano osvijetljen šibicom kako bi govorio o idejama poput te da je to zadnji ostatak vatre koja je nekoć grijala ljudski rod. Bit će sreće ako se budući stanovnici naše galaksije uopće budu sjećali Zemlje, a da to nije u bajkama. Često čitamo o zakopavanju vremenskih kapsula, no rijetko o tome da ih je netko iskopao i otvorio. Jedno od najvažnijih arheoloških otkrića modernog doba, vojska od terakote koja se nalazila u grobnici prvoga kineskog cara Qina u blizini grada Xiana, pripada seljaku koji je kopao bunar. Za ljude kao vrstu specifično je da lako zaboravljaju. Stoga bi naša najbolja metoda obrane protiv onoga što se čini u Onkalu jednostavno bila zaboraviti da to postoji. Najbolji način za čuvanje tajne jest ne odati da tajna uopće postoji. No što je s etičkom obvezom da buduće generacije upozorimo nekim sredstvom koje će preživjeti ledenjake nad Finskom i jezične mijene? Ako za nekoliko stotina ili tisuća godina naši potomci otkriju te kontejnere, možemo zamisliti kako će reagirati na tako grozno iznenađenje. Dakako, mogli bismo se i mi iznenaditi, baš kao i onaj seljak koji je otkrio Qinovu vojsku. Jedna od šala koja se prepričavala vezano uz Onkalo, kako kaže Madsenov film, djeluje kao nešto iz romana Arthura C. Clarka. Što bi se dogodilo da su radnici kopajući naišli na kontejnere koje je netko drugi već zakopao?

Dennis Overbye