Prsti su nam ponekad tako brzi i spretni te nam se čini kao da imaju vlastite namjere i mišljenja. No znanstvenici koji proučavaju ljudske ruke nedavno su utvrdili da je taj dojam prstovne neovisnosti varljiv.

Znanstvenici već dugo znaju da su prstenjak i mali prst spojeni zajedničkom tetivom, ali mjerenjem obrazaca neuromišićne aktivacije došlo se do saznanja da svi prsti, čak i oni s najvišim stupnjem strukturne autonomije, to jest palac i kažiprst itekako reagiraju na svako stezanje i trzanje susjednih prstiju. “Čak i kada mislite da pomičete samo jedan prst”, objašnjava Marc H. Schieber, profesor neurologije i neurobiologije pri sveučilištu Rochester Medical Center u New Yorku, “zapravo kontrolirate cijelu šaku”. Pijanisti? “Ljudi misle da oni pritišću pojedinačne tipke na klavijaturi, dakle da pomiču jedan prst te njime pritišću određenu tipku. Međutim, istina je da su svi prsti neprestano u pokretu.” Daktilografi? Tijekom zasebnih pritisaka tipkovnice, svi se prsti pomiču. “Dio tih pokreta ima za cilj pogoditi pravu tipku”, kaže Schieber, “dok ostali služe da bi se prsti podignuli, maknuli od tipkovnice, odnosno da ne bi udarali po njoj”.Trebate dokaz? Podignite dlan, raširite prste i pokušajte saviti mali prst prema dlanu bez da savinete bilo koji drugi prst. Možete li? I mozak se odnosi prema rukama kao prema ujedinjenim alatima. Znanstvenicima je pošlo za rukom dokazati da naše ruke pretpostave potrebnu konfiguraciju čim mozak započne s nekom aktivnošću, a možda čak i mikrotrenutak prije toga. Ako želimo posegnuti za bocom vode, ruka se smjesta postavlja u za to predviđen položaj. Kada uzimamo olovku u ruku, palac, kažiprst i srednji prst, majstori fine motoričke manipulacije, oblikuju se u svojevrsna kliješta, dok se prstenjak i mali prst uklone s puta da ne bi zasmetali.

Palac je ono što ljudske ruke odvaja od ruku drugih čovjekolikih majmuna. Ne samo zbog toga što je odvojen od ostalih prstiju, već i zato što je iznimno dug, snažan i fleksibilan. “On nam omogućuje da vrlo snažno zahvatimo neki predmet, puno snažnije od, primjerice, čimpanze”, kaže Stephen J. Lycett, britanski antropolog sa Sveučilišta u Kentu. Snažan stisak moćan je i precizan, dodaje William D. Hopkings iz Yerks državnog instituta za istraživanje primata u Atlanti. Ljudi puno vještije čekićem otvaraju orah, a kad ga otvore spretnije iz njega vade plod. “Ako izgubimo palac, gubimo polovicu funkcionalnosti šake, ili još više”, tvrdi Lynette Jones, stručnjakinja za dlanove pri MITju. Naši vrijedni prsti skupo plaćaju svoju marljivost. Steven J. McCabe, bivši predsjednik Američke udruge za kirurgiju šake, kaže da gotovo svi Amerikanci u kasnoj srednjoj dobi razvijaju artritis u korijenu palca. Ljudska šaka služi za uzimanje oruđa i otkrivanje činjenica, toliko je bogata ugrađenim senzorima da je uspoređuju s dijelom mrežnice poznatim kao fovea centralis, dijelom oka u kojemu se nalazi najviše svjetlosnih receptora. Na koži svake naše šake, na kojoj nema dlaka, ima oko 17.000 mehaničkih receptora, specijaliziranih završetaka živaca koji su sposobni primijetiti i najmanje vibracije, promjene pritiska, mikroskopska ispupčenja, pa čak i slijetanje komarca. “Ako želite saznati nešto o strukturi, na primjer razlučiti svilu od poliestera”, navodi Jones, “dodirnut ćete materijal rukom”. U šakama ima i jako puno kostiju. Oko 27 kostiju koliko ih se nalazi u šaci i ručnom zglobu najveća je koncentracija međusobno povezanih kostiju u ljudskom tijelu na jednom mjestu, kaže McCabe. Nadalje, omjer kostiju u svim prstima osim palca kod mnogih je ljudi u skladu s Fibonaccijevim nizom, brojčanom odnosu koji je prisutan i kod mnogih drugih prirodnih spiralnih oblika kao što su školjke, cvijet suncokreta ili uragan.

Ako pomičete prste kao da ste mađioničar, “vidjet ćete spiralnu krivulju na djelu”, objašnjava McCabe. Pitanja kako i kada smo dobili ovakve ruke i dalje je predmet istraživanja te živahnih rasprava. Jonathan Kingdon sa sveučilišta u Cambridgeu tvrdi da su se naši preci prije sedam do devet milijuna godina, puno prije nego što smo postali dvonošci, upravo po rukama počeli razlikovati od ostalih čovjekolikih majmuna, što je pretečama prvih ljudi omogućilo snalažljivo i izbirljivo hranjenje. U članku objavljenom 2010. godine u časopisu Evolution, znanstvenici sa Sveučilišta u Calgaryju iz Alberte ustvrdili su pak da smo prvo postali dvonošci, te da smo zbog promjena stopala i nožnih prstiju koje su se dogodile kao potpora uspravnom držanju slučajno dobili karakteristične proporcije prstiju ruke, kao i produžene palce. Naime, izgled naših ruku i stopala uvjetovan je sličnim genetskim uputama.No u novije vrijeme Lycett i Alastair Key u časopisu The Journal of Archaeological Science predstavili su dokaze koji govore u prilog tome da se su naše ruke najvjerojatnije razvile u sklopu genetskokulturalne evolucijske petlje. Prema njihovom argumentu, kad su naši preci počeli prtljati s prvim kamenim oruđem, ta su oruđa postala selektivna sila, odnosno pogodovali su pojedincima čije su ih ruke mogle najučinkovitije koristiti, čiji su spretni potomci zatim izrađivali još bolja oruđa. Naše ruke i dalje evoluiraju, još uvijek ima prostora za poboljšanja. Kad bismo se bar uspjeli riješiti tog artritisa palca.

Natalie Angier