Niti jedno mjesto na ovome svijetu ne može se usporediti s Rimom, njegovim klasičnim statuama na balustradama na pročeljima zgrada koje služe kao podsjetnik na prolaznost velikih sila. Šumski bogovi i polubožanstva s visine promatraju ovaj grad beskrajne ljepote koji je sasvim izgubio politički značaj. A neobrijani mladići bacaju opuške u Forum, kao da pokazuju da im do toga više nije ni najmanje stalo.

Prijatelj mi je prepričao nedavni sastanak s ambicioznim indijskim arhitektima koji su mu opisali novi kompleks stanova. Nagrada kupcima tih luksuznih domova bio je “besplatan” put u Italiju, kamo su otišli odabrati rasvjetna tijela. Dakle, to je kraj carstva – imperij rasvjetnih tijela za sile u usponu. Možda je stoga neminovno što mi misli bježe k velikom, unesrećenom pseudo carstvu našega vremena, Sjedinjenim Američkim Državama, u kojima će se za nekoliko mjeseci odigrati predsjednički izbori. Prije četiri godine u zrak je odisao nadom, koliko god iluzornom. Danas raspoloženje nije ni približno optimistično. Srednji sloj je tjeskoban, a bjesne i kulturalni ratovi. Slogan “Yes, we can” (Da, možemo) ovoga puta neće proći. Odnedavna su bankari itekako omraženi. No gledajući unatrag mora se priznati da je upravo njihova genijalnost pri osmišljavanju načina kako da pozajme velike novčane iznose desecima milijuna ljudi očito nesposobnih za vraćanje istih cijeli niz godina skrivala pravi raspon propasti Zapada. Naime, manje marite za smanjenje plaće ako vam hipotekarni kredit na kuću olakšava svakodnevni život. Ta je priča završila još 2008., netom prije izbora Baracka Obame na mjesto predsjednika. A on je veći dio posljednje četiri godine proveo pokušavajući iskopati Ameriku iz te rupe u koju je propala.Njegova nastojanja polučila su rezultate različitog uspjeha. Mnogi Amerikanci poštuju predsjednika Obamu i dive mu se. S mojega gledišta, on je to divljenje zaslužio svojom uravnoteženom kompetencijom, učinkovitim prekidom rata protiv terorizma, nemilosrdnim uništenjem A-lQuaide, podrškom Arapskom proljeću te nepopustljivim, iako katkad ne potpuno uspješnim pokušajima da oživi posrnulo američko gospodarstvo. No problem je što ga ne vole.

Tako nedodirljiv i vođen razumom, nije dotaknuo srca Amerikanaca. I upravo to je njegov kriptonit. Obama je popularan kod Europljana, pa su oni sigurni u njegov trijumf. Ono što zanemaruju jest lice Amerike koje im je manje poznato – sjedište konzervativnih evangelista koji neprestano gledaju mrežu Fox na kojoj Obamu predstavljaju kao europskog socijalista s nakanom nametanja sekularnog društvenog poretka sa značajnijom ulogom države u kojoj će homoseksualci moći sklopiti brak, a o najvažnijim stvarima odlučivati izdajnici koji voze Volvo. Kada frustracija poprimi tako široke razmjere, žrtveni janjci predstavljaju nužnost. Za značajan broj Amerikanaca, Obama odgovara upravo tom opisu. “Bilo što, samo ne Obama” nova je krilatica konzervativnog pokreta. Naravno, isti taj pokret sumnjičav je i prema Romneyju, gotovo sigurnom republikanskom kandidatu, mormonu koji je upravljao državom Massachusetts i u njoj osigurao besplatnu zdravstvenu skrb za sve, što je program vrlo sličan onome kojega je Obama proveo na saveznoj razini, a u čije se ukidanje Romney kune u slučaju da bude izabran. Romneyjeva dilema bit će koliko daleko mora ići da bi si osigurao glas tih evangelista. Po mom mišljenju, radije će se držati centra umjesto desnice te osloniti na osjećaj “bilo što, samo ne Obama”. Romney je svjestan da se na američkim izborima pobjeđuje u centru, unatoč silnim pritiscima s lijeva i desna. Bit će to napeta borba. Crnac protiv mormona. SAD će se naći pred ispitom relativne snage svojih predrasuda, i to u razdoblju kada se nalaze korak do propasti i kada vlada sveopći bijes. Europljani se moraju probuditi i shvatiti da Obama nema pobjedu u šaci. Ako pak dođe do raspada eurozone i svjetsko gospodarstvo se još jednom sunovrati, Amerika će se ponovno naći u mračnoj jami, a Obama će završiti u njenim krajnjim dubinama. Kao i Italija. Ali ona za to ne mari – predala se razmišljanju o ljepoti i odavno drugima prebacila štafetu i breme vladanja svijetom.

Roger Cohen

Komentare šaljite na intelligence@nytimes.com