Politički se krajolik mijenja, no potpora američkog Kongresa Izraelu postojana je. Članovi Kongresa jednostavno ne vide prednost u davanju potpore Palestini. To bi, štoviše, bilo političko samoubojstvo. Jedna posljedica toga, kako je predsjednik Obama sam otkrio, jest ta što se politički prostor za provođenje novih ideja u ostvarenju mira između Izraela i Palestine značajno smanjio. Iznenađuje, stoga, što se Barbara Boxer, demokratkinja, senatorica i autorica Zakona o suradnji Sjedinjenih Američkih Država i Izraela na jačanju sigurnosti, ovoga mjeseca obrušila na premijera Benjamina Netanyahua.

U pismu upućenome izraelskome vođi istaknula je da je “iznenađena” i razočarana time što američku potporu Izraelu dovodi u pitanje te je od Netanyahua zatražila da “pojasni” koji je bio cilj njegove kritike odnosa SAD-a prema Iranu. “Tvrdite li da SAD nije najbliži saveznik Izraela te da ne podupire Izrael?”, napisala je Barbara Boxer. “Tvrdite li da predsjednik Obama Izraelu nije omogućio dosad najveći godišnji budžet za sigurnost, uključujući i proturaketni sustav Željeznu kupolu?” Netanyahu upravo to govori i sugerira i u predsjedničkoj se kampanji stavlja na stranu svojeg prijatelja Mitta Romneyja, odbivši komentirati Romneyjeve skandalozne optužbe da je Obama Izrael “gurnuo pod autobus”, i to sve dok tvrdi da se ne petlja u američku politiku. Nema sumnje tko je bio meta njegova bijesa kad je izjavio: “Oni pripadnici međunarodne zajednice koji ne žele postaviti crvene linije pred Iran nemaju moralno pravo Izraelu postavljati crveno svjetlo.” O ovoj izjavi treba reći dvije stvari. Prva je ta da Obama Izraelu nikad nije postavio crveno svjetlo. Dapače, vrlo je otvoreno priznao “suvereno pravo” Izraela da sam donosi odluke o sigurnosti. Druga je stvar da je Izrael sam stvorio sliku o sebi kao o državi koja diže lažne uzbune. U proteklih petnaestak godina svake je godine izraelski državni vrh ponavljao da će Iran u sljedećih šest mjeseci prekoračiti crvenu liniju proizvodnje nuklearne bombe. Posljednja metafora kojom se poslužio Netanyahu, inače dobar poznavalac američkog nogometa i marketinga, jest da je Iran “dvadesetak metara” od “polaganja”. Jasna je njegova namjera – želi SAD natjerati na treći rat protiv neke muslimanske zemlje u proteklih deset godina. No zašto bi se američki predsjednik doveo u škripac tako što bi Iranu odredio “crvene linije” kad izraelski čelnik iznosi samo puste fraze i kad zapadnjačke obavještajne agencije i dalje smatraju da problematični iranski program obogaćivanja Irana nije program proizvodnje bombe?

Državna tajnica Hillary Clinton s pravom je izjavila da “ne određujemo rokove”. General Martin Dempsey, vrhovni zapovjednik američkih oružanih snaga, s pravom je istaknuo da se SAD u ovom trenutku protivi izraelskom vojnom napadu te da ne želi sudjelovati u vojnim napadima. Važno je da glava ostane hladna. Ogorčenost muslimana Zapadom ponovno se raspirila zbog groznog filma koji proroka Muhameda prikazuje kao lakrdijaša opsjednutog seksom. Napad na Iran, koji se nalazi između Iraka i Afganistana, regiju bi gurnuo u otvoren sukob, raspirio terorizam, radikalizirao stavove prema SAD-u i Europi, cijenu barela nafte povisio na 300 dolara, a iranski bi program unazadio za eventualno godinu ili dvije. S obzirom na tako visoku cijenu, opasnost koja prijeti mora se jasno istaknuti kao nepobitna i neposredna. Valjda smo toliko naučili na primjeru Iraka. Iranski nuklearni program, o kojemu se već desetljećima ništa sa sigurnošću ne zna još ne zadovoljava te kriterije. Predsjednik Obama rekao je da neće dopustiti da Iran razvije nuklearno oružje. Ja mu vjerujem, a smatram da mu i vrhovni vođa Irana, ajatolah Ali Hamnei, također vjeruje. Hamnei je “čuvar revolucije”, a to je konzervativan posao, nesklon riziku. Netanyahu bi trebao ozbiljno shvatiti Obamine riječi, a ne igrati igrice s “crvenim linijama”. Dokumenti s kojih je nedavno skinuta oznaka tajnosti pokazuju da SAD nije izvršio dovoljan pritisak na Izrael da spriječi masakr u Sabri i Shatili 1982., kad je izraelska vojska desničarskoj libanonskoj paravojnoj jedinici dopustila ulaz u palestinski izbjeglički kamp. Židovska patnja koja je u srži te gorljivosti ne smije se zaboraviti, no Sabra i Shatila izraelska su sramota i koristan podsjetnik na nužnost da SAD prema Iranu istupa čvrsto, a Izrael mudro. Tvrdoglavi Netanyahu samo odguruje američke prijatelje Izraela.

Roger Cohen

Komentare šaljite na intelligence@nytimes.com