Andrej Saharov jedan je od najpoznatijih disidenata iz doba komunizma, poznati fizičar progonjen zbog borbe za ljudska prava i protiv sovjetske brutalnosti. Nagrađen je Nobelovom nagradom za mir i utjelovio je borbu za stvaranje demokratskog društva na području bivšeg Sovjetskog Saveza.

Međutim, kad sam nedavno jednu skupinu studenata Pravnog fakulteta u Moskvi upitao znaju li tko je Saharov, većina za njega nikad nije ni čula. “Jedan naš profesor ga je spominjao”, rekla je sedamnaestogodišnja Marija Daniljanc, “ali ne sjećam se točno što je govorio”. Mnoge Saharovljeve poklonike zabrinjava što sjećanja na njegova postignuća blijede, naročito među mladima, a nisu još ni uzela maha. Saharov se čitav život borio protiv manjkave vladine politike, no današnji mladi vladine mane gotovo ni ne primjećuju. Saharov je bio jedan od tvoraca prve sovjetske termonuklearne bombe, a kasnije je postao disident. Borio se za ljudska prava te istupao protiv nuklearnog oružja i rata u Afganistanu. Za svoj je neumoran rad 1975. godine nagrađen Nobelovom nagradom za mir, ali kućnom pritvoru, a kasnije i progonu iz države, nije uspio umaknuti. Umro je 1989. godine, dvije godine prije raspada Sovjetskog Saveza i prije nego što se većina današnjih ruskih studenata uopće rodila. Njegova je supruga Jelena Bonner preminula 18. lipnja u dobi od 88 godina. Istraživanje koje je lani proveo Centar Levada, ugledna moskovska agencija za ispitivanje javnog mnijenja, pokazalo je da 44 posto Rusa u dobi od 18 do 24 godine nikad nije čulo za Saharova, a tek je 9 posto onih koji jesu čuli za njega znalo da je bio borac za ljudska prava i disident. Nedavno je jedna skupina ruskih studenata započela kampanju osvještavanja kolega o Saharovljevim postignućima. “Saharov je pravi primjer ruske demokracije”, kaže devetnaestogodišnja Ana Solodovnikova, studentica novinarstva na Moskovskom državnom institutu za međunarodne odnose i jedna od koordinatorica Pokreta za Saharova.

Pokret se u širenju Saharovljevih ideja koristi društvenim mrežama kao što su Facebook i Twitter te lijepe postere na kojima piše “Ja nisam Saharov, ali…”, kojima žele pokazati da svatko može odigrati ulogu u stvaranju društva, koliko god ona mala bila. Usto, objavljuju intervjue s poznatim piscima, umjetnicima i aktivistima koji govore o tome koliko ih je Saharov nadahnuo. Međutim, ovaj je maleni pokret naišao i na otpor. Naime, internetom kruže optužbe da je pokret zapravo paravan za širenje zapadnjačkih interesa pa su im čak i postere poderali. No, najveći izazov voditelji pokreta vide u prevladavanju apatije i cinizma. “Ljudi ne vjeruju da netko može voljeti domovinu bez skrivenih ciljeva”, kaže osamnaestogodišnja aktivistica Darija Peščikova. Današnji ruski studenti odrastaju uz veću slobodu, no sredinom devedesetih privlačnost demokratskih reformi donekle je opala jer su Rusi grcali u nemirima i gospodarskim problemima. U svibnju je 50.000 pripadnika grupe Naši koji djeluju uz potporu Kremlja u Moskvi prosvjedovalo protiv korupcije. Iako analitičari tvrde da vladini redovi vrve korupcijom, pokret Naši prosvjeduje protiv opozicije. Pripadnici Pokreta za Saharova pridružili su se njihovu prosvjedu te prosvjednike pred kamerom anketirali koliko znaju o Saharovu. “Izumio je sladilo”, rekla je jedna mlada žena. Video isječke kasnije su postavili na svoju internetsku stranicu te razgnjevili vodstvo pokreta Naši. “Ne treba nam kult Saharova”, kaže Grigorij Švedov, novinar i pripadnik Pokreta za Saharova. “Svaki prosječni Rus treba živjeti onako kako je Saharov živio i iskoristiti njegovo iskustvo za vlastito djelovanje.”

Michael Schwirtz