Njemačka se sukobila sa svojim europskim partnerima zbog odgovora na financijsku krizu, sa Sjedinjenim Američkim Državama prepirala se o prednostima poticaja pred štednjom i prkosno slijedila vlastitu viziju očuvanja snage svoga gospodarstva. Statistika podržava njemačko stajalište da su od samog početka postupali na pravi način.

Njemačka vlada objavila je podatke o tromjesečnom gospodarskom rastu od 2,2 posto, što je najbolji rezultat Njemačke od ujedinjenja koje se zbilo prije 20 godina, i ekvivalentno godišnjoj stopi od gotovo 9 posto, ako se taj snažni rast nastavi cijele godine. Navedene brojke dodatno će potaknuti i u Americi prisutno uvjerenje da su njemački radnici i tvrtke posljednjih godina pristali na kratkoročne žrtve potrebne za dugoročan uspjeh, što europski partneri Njemačke nisu napravili. A i osnažit će rašireno mišljenje među vlastodršcima da su s financijskom krizom i bolnom recesijom koja je za njom uslijedila postupili daleko bolje od Sjedinjenih Američkih Država koje su i dovele svijet do krize, što Njemačka nikad ne oklijeva istaknuti. Opsežno proširenje programa kojim se plaća ostanak zaposlenika na radnome mjestu umjesto da se njima bavi tek kad izgube posao bio je jedan od najizravnijih poteza koje je Njemačka povukla u najgorem razdoblju krize. No korijeni njemačkog uspjeha potaknutog izvozom sežu do bolnog restrukturiranja tijekom vladavine bivšega kancelara Gerharda Schrödera. Izjednačavanjem naknada za nezaposlenost, pojednostavljivanjem zakona za zapošljavanje i otpuštanje te zajedničkim radom upravljačkih i radničkih struktura na zauzdavanju rasta plaća Njemačka je osigurala svoj ponovni put do gospodarskog rasta preko izvoza s konkurentnim i snalažljivim tvrtkama koje zadovoljavaju svjetsku gospodarsku potražnju proizvodnjom automobila i alatnih strojeva. Nijemci su uspješno izbjegli porast potrošnje uzrokovan dugovima za koje mnogi vjeruju da su uvelike pridonijeli financijskoj krizi.

Tijekom recesije kancelarka Angela Merkel nije odobrila mjere pomoći kroz vladinu potrošnju koje su SAD i neke europske zemlje smatrale ključnima za ponovno pokretanje gospodarskog rasta. Bitka oko načina odolijevanja financijskoj krizi pomaže prikazu njemačkog identiteta u razdoblju nakon Hladnog rata kao zemlje koja ne tolerira strane zahtjeve. Također više nije toliko opsjednuta svojim povijesnim zločinima i ima više entuzijazma u vezi s vlastitim ekonomskim modelom, kulturom te poboljšanjem statusa i važnosti u svijetu. Jenny Wiblishauser (33), samohrana majka iz Memmingena, grada na jugu Njemačke, kaže da se ponosi financijskom razboritošću svoje zemlje te njezinom spremnošću da zanemari strane kritike. “Prije su nas Grci nazivali nacistima i mi bismo se ponašali ranjivo. Sad na takve primjedbe samo kažemo: E pa tamo ne idem na godišnji odmor.” Neki nenakloni poznavatelji situacije u Europi kažu da je njemačko samopouzdanje pomalo počelo prelaziti u oholost tijekom ovogodišnje prijeporne rasprave o potporama problemima vezanima uz euro. Posebice je to bilo vidljivo u zlobnom prijeziru prema Grčkoj izraženom u njemačkim medijima, što je među saveznicima iznjedrilo zabrinutost da se pojavila jedna drskija Njemačka, smatra Thomas Klau, stručnjak za europske integracije pri Europskom vijeću za vanjske odnose.

U tom je procesu odnos Njemačke i Francuske postao nategnut i nepovjerljiv. Kako pokazuju najnovije brojke, Njemačka proizvodi mnogo više od svojih susjeda, i to u sve većem omjeru, zbog čega raste strah da bi se Europa mogla podijeliti u dva dijela koji voze različitim brzinama, što bi moglo dodatno potresti zajedničku valutu. Ako su berlinski vlastodršci u pravu i uistinu smo došli do prekretnice, ispast će mudri. Ali ako krhki oporavak napukne, mogli bi snositi breme krivnje. Ovdašnji vladini dužnosnici sigurni su da su pronašli pravi pristup, uključujući i bolje rješenje za nezaposlenost. Proširili su program skraćenog rada pod nazivom “Kurzarbeit” kako bi potaknuli tvrtke da skrate radno vrijeme radnicima ili ih privremeno otpuste umjesto da im uruče trajni otkaz. Upravo te žrtve koje su pomogle Njemačkoj da prestigne slabije i ne tako disciplinirane europske partnere rezultirale su dubokim osjećajem nesigurnosti. Jenny Wiblishauser 2006. provela je mjesec dana na socijalnom programu smanjena opsega znanom kao “Hartz IV”. Kaže da se najviše bojala povratka na burzu. “To je egzistencijalni strah”, kaže.

Nicholas Kulish