Kad je Shoukoufeh, studentica engleske književnosti, stigla u glavni grad iznajmiti stan, najprije je kupila vjenčani prsten. S obzirom na to da je naviknula živjeti u laži kako bi se nosila sa zahtjevima iranskog društva, u kojem se od žena očekuje da žive s roditeljima ili sa suprugom, ova je dvadesetčetverogodišnjakinja spremno pokazivala lažnu burmu agentima za iznajmljivanje nekretnina i iznajmljivačima stanova koji inače ne bih htjeli samoj ženi iznajmiti stan.

“Što se njih i mojih susjeda tiče, moja cimerica i ja dvije smo udane žene koje žive daleko od muževa zbog studija”, objašnjava Shoukoufeh.Nema službenih statističkih podataka o broju žena koje same žive u velikim iranskim gradovima. No sveučilišni profesori, agenti za nekretnine, obitelji i mnoge mlade žene kažu da je taj fenomen danas uobičajena pojava, i to zbog velikog vala studentica i sve većeg broja razvoda. Vjerski vođe i političari s mukom nastoje uhvatiti u koštac s generacijom mladih žena, koje žive neovisnim životom u tradicionalnoj sredini, daleko od čvrste ruke očeva i supruga. Vlada je pokrenula kampanju za promicanje brzih i jeftinih vjenčanja, no priča im se obila o glavu jer su time obezvrijedili instituciju koja je duboko usađena u drevno iransko društvo. Mlade su žene, stoga, morale razviti strategije za obranu u društvu u kojem su društvene norme često utemeljene na dubokoj sumnji u žensku seksualnost. Shoukoufeh, koja nam nije htjela otkriti prezime od straha da bi mogla izgubiti najam, kaže da je kroz blago otškrinuta vrata u hodniku zgrade često prate znatiželjni pogledi. Međutim, snagu, kaže, crpi iz roditelja, koji podupiru njezinu odluku o samostalnom životu. “Znaju da želim biti neovisna”, kaže odlučno. “Jasno im je da su se vremena promijenila.” Ne tako davno neudane su žene trpjele strahovito osuđivanje društva te su ih smatrali ženama lakog morala ili usidjelicama koje nisu uspjele ispuniti svoju životnu ulogu. Međutim, takav se stav u velikim gradovima mijenja, uglavnom zbog toga što ih je sve više, ali i zbog širenja satelitske televizije, društvenih medija te jeftinih putovanja u inozemstvo, kako kažu mnogi Iranci, zbog kojih se stavovi polako mijenjaju. U proteklih deset godina na iranske se fakultete upisalo sve više studenata, a studentica je danas čak 60 posto. Kad nakon četiri godine širenja horizonata završe fakultet, mnoge žene ne uspijevaju naći partnera kojega bi smatrale sebi ravnim.

U istom je razdoblju stopa razvoda brakova porasla za 135 posto pa je društvo, ako već ne i oni koji njime upravljaju, bilo prisiljeno početi prihvaćati neudane žene. “Mnoge moje prijateljice, naročito one koje su iz manjih gradova došle studirati u Teheran, žive same”, kaže Shoukoufeh. “Kad je moja majka bila mlada, jedino je mjerilo uspjeha bilo naći supruga i roditi djecu”, dodaje Shoukoufeh, koja planira otići iz Irana čim završi fakultet. “Danas je to najmanje važno, barem meni.” Za one koji upravljaju državom, koji majčinstvo promiču kao svetu vrlinu, ali obrazovanje smatraju poželjnom ambicijom cijelog naroda, brak je jedino rješenje za sve veći broj mladih žena. “Mladi ljudi koji ne stupe u brak kao da su nagi jer je brak poput božanske odjeće koja ih pokriva”, izjavio je prošlog mjeseca glavni ajatolah Kazem Saddighi. Tradicionalne su svadbe u Iranu raskošne i skupe pa se mnogi samci ne mogu vjenčati čak ni kad to žele. U očajničkom pokušaju da se ovaj trend zaustavi vlada je provela kampanju za promicanje jeftinih i brzih vjenčanja, no taj im se potez obio o glavu. “Umjesto da brak približe narodu, pretvorili su ga u brzu hranu”, kaže Mohammad Amin Ghaneirad, ravnatelj Iranske udruge sociologa. “Zbog takvog se stava brakovi razvrgavaju jednako brzo kao što se i sklapaju.” U prošlosti su razvedene žene bile osuđene na samački život u izolaciji roditeljskog doma, a društvo je očekivalo da će ondje i ostati. Međutim, zbog velikog broja razvrgnutih brakova te veće plaće koja prati sveučilišnu diplomu, mnoge žene traže novu definiciju uspjeha. “Iznenadilo me što su i moji roditelji htjeli da živim sama”, kaže tridesetpetogodišnja Nazanin. Plaća koju zaradi kao menadžerica u jednoj tvrtki koja se bavi kozmetikom bila joj je dovoljna da iznajmi stan nakon što je ostavila muža zbog njegove ovisnosti o drogi. “Snažno vjerujem u Boga”, kaže. “On mi je ovo namijenio. Otkako živim sama, život mi je puno bolji.” Kod nje na poslu svi su razvedeni, kaže Nazanin, koja nam nije htjela otkriti prezime. Nedavno je preselila u novu zgradu, gdje su svi stariji od 30 godina i samci su. “Društvo nas mora prihvatiti”, kaže, “a nadam se da će se za njim povesti i država.”

Thomas Erdbrink; Somaye Malekian doprinjela izvještaju