EN DE

Nespremni za demokraciju

Autor: The New York Times
06. ožujak 2011. u 22:00
Podijeli članak —

Je li arapski svijet nespreman za slobodu? Naime, već dugo postoji okrutan stereotip da neki narodi, kao što su Arapi, Kinezi i Afrikanci, nisu prikladni za demokraciju. Mnogi su diljem svijeta zabrinuti da bi “moć naroda” mogla dovesti do kaosa kao u Somaliji, građanskog rata kao u Iraku ili diktature kao u Iranu.

već od 5 € mjesečno
Pretplatite se na Poslovni dnevnik
Pretplatite se na Poslovni Dnevnik putem svog Google računa, platite pretplatu sa Google Pay i čitajte u udobnosti svoga doma.
Pretplati se i uštedi

Tu su priču poticali zapadnjaci, ali, što je najgore, i neki arapski, kineski i afrički vođe. Budući da se danas veći dio Bliskog istoka nalazi u uzbuni, vrijeme je da se izravno suočimo s politički nekorektnim pitanjem: Jesu li Arapi previše politički nezreli da prihvate demokraciju? Ovo je pitanje u pozadini najvećih današnjih briga od Washingtona do Rijada. A opasnosti nesumnjivo postoje: rušenja šaha u Iranu, Saddama Huseina u Iraku i Tita u Jugoslaviji dovela su do novih oblika diktature i krvoprolića. Kongoanci su 1997. godine slavili svrgavanje dugogodišnjeg diktatora, no građanski rat koji otad traje postao je najgori okršaj od vremena Drugoga svjetskog rata. Ako Libija postane novi Kongo, ako Bahrein postane iranski satelit, ako Muslimansko bratstvo preuzme vlast u Egiptu, u tim bi okolnostima obični građani mogli poželjeti da se stari diktatori vrate. “Prije revolucije bili smo robovi, a sad smo robovi bivših robova”, izjavio je Xun Lu, slavni kineski pisac, nakon rušenja dinastije Qing. Hoće li to biti budućnost Bliskog istoka? Mislim da neće. Štoviše, mislim da takvo razmišljanje vrijeđa neslobodni svijet. Osjećao sam se tako malenim kad sam vidio hrabre muškarce i žene koji su se u Egiptu i Bahreinu u posljednjih nekoliko tjedana borili protiv suzavaca i metaka kako bi ostvarili slobodu koju mi uzimamo zdravo za gotovo. Kako se uopće usudimo reći da ti ljudi nisu spremni za demokraciju kad su za nju voljni umrijeti? Borci za demokraciju na Bliskom istoku dosad su za svoju borbu pretrpjeli nezamislivu muku koju su im priuštili diktatori s kojima smo u savezništvu, ali ustraju i dalje.

Je li arapski svijet nespreman za slobodu? Naime, već dugo postoji okrutan stereotip da neki narodi, kao što su Arapi, Kinezi i Afrikanci, nisu prikladni za demokraciju. Mnogi su diljem svijeta zabrinuti da bi “moć naroda” mogla dovesti do kaosa kao u Somaliji, građanskog rata kao u Iraku ili diktature kao u Iranu.

Tu su priču poticali zapadnjaci, ali, što je najgore, i neki arapski, kineski i afrički vođe. Budući da se danas veći dio Bliskog istoka nalazi u uzbuni, vrijeme je da se izravno suočimo s politički nekorektnim pitanjem: Jesu li Arapi previše politički nezreli da prihvate demokraciju? Ovo je pitanje u pozadini najvećih današnjih briga od Washingtona do Rijada. A opasnosti nesumnjivo postoje: rušenja šaha u Iranu, Saddama Huseina u Iraku i Tita u Jugoslaviji dovela su do novih oblika diktature i krvoprolića. Kongoanci su 1997. godine slavili svrgavanje dugogodišnjeg diktatora, no građanski rat koji otad traje postao je najgori okršaj od vremena Drugoga svjetskog rata. Ako Libija postane novi Kongo, ako Bahrein postane iranski satelit, ako Muslimansko bratstvo preuzme vlast u Egiptu, u tim bi okolnostima obični građani mogli poželjeti da se stari diktatori vrate. “Prije revolucije bili smo robovi, a sad smo robovi bivših robova”, izjavio je Xun Lu, slavni kineski pisac, nakon rušenja dinastije Qing. Hoće li to biti budućnost Bliskog istoka? Mislim da neće. Štoviše, mislim da takvo razmišljanje vrijeđa neslobodni svijet. Osjećao sam se tako malenim kad sam vidio hrabre muškarce i žene koji su se u Egiptu i Bahreinu u posljednjih nekoliko tjedana borili protiv suzavaca i metaka kako bi ostvarili slobodu koju mi uzimamo zdravo za gotovo. Kako se uopće usudimo reći da ti ljudi nisu spremni za demokraciju kad su za nju voljni umrijeti? Borci za demokraciju na Bliskom istoku dosad su za svoju borbu pretrpjeli nezamislivu muku koju su im priuštili diktatori s kojima smo u savezništvu, ali ustraju i dalje.

Bivši politički zatvorenici u Bahreinu prepričavali su kako su im supruge pred njihovim očima odvodili u zatvor, a ona bi im rekli da će im, ako ne priznaju, supruge silovati. Takvi i uobičajeni oblici mučenja obično bi doveli do privremenih priznanja, ali ti su aktivisti godinama i desetljećima ustrajali u borbi za demokraciju. A mi se onda pitamo jesu li oni dovoljno zreli za to? Ovogodišnju borbu za demokraciju – od Tunisa do Irana, od Jemena do Libije – povezuje nepokoriva i srčana hrabrost. Nikad neću zaboraviti čovjeka koji je ostao bez obiju nogu, a upoznao sam ga na trgu Tahrir u Kairu kad su Mubarakove siledžije napadali narod kamenjem, palicama i Molotovljevim koktelima. Ovaj se mladić u kolicima probio u prve redove. A onda mi sumnjamo u njegovo shvaćanje demokracije? U Bahreinu sam promatrao kako povorka nenaoružanih žena i muškaraca hrabro kroči prema pripadnicima sigurnosnih snaga, na mjestu gdje je samo dan prije vojska zapucala na prosvjednike. I onda se netko usuđuje reći da su ti ljudi nedovoljno zreli za demokraciju? Gledajte, bit će poteškoća. Amerikancima je trebalo šest godina da nakon Rata za neovisnost izaberu predsjednika, a gotovo smo se raspali po šavovima već 1860. godine. Kad je istočna Europa krenula putem demokracije nakon revolucija 1989. godine, Poljska i Češka su se dobro prilagodile, ali su Rumunjska i Albanija godinama trpjele kaos. Nakon narodne revolucije koja je 1998. godine zadesila Indoneziju na istočnom dijelu Jave vidio sam kako rulja kolje ljude i nosi njihove glave na kopljima. Kako se dosad pokazalo, nakon početnih problema države se obično snađu.

A, sve u svemu, Egipat, Libija i Bahrein danas su u boljem položaju za ostvarivanje demokracije nego što su Mongolija i Indonezija, koje se danas uspješno razvijaju, bile devedesetih.Britanski premijer David Cameron nedavno je posjetio Bliski istok i spremno priznao da je britanska vlada predugo podupirala autoritarne režime kako bi osigurala stabilnost. Također je dao do znanja da je njegova vlada slijedila zadrt stav “da Arapi i muslimani nisu spremni za demokraciju” te dodao: “Osobno smatram da takva predrasuda opasno graniči s rasizmom. Uvredljiva je i jednostavno neistinita.” Međutim, takvog se stava i dalje drže arapski diktatori te, dakako, kineski vođe i gotovo svaki afrički despot. Loše je kad se zapadnjaci upuste u ovako zadrte stavove, ali još je tužnije kad vođe zemalja u razvoju izriču predrasude o svome narodu. U 21. stoljeću nema stvarne alternative volji naroda Profesor William Easterly sa Sveučilišta u New Yorku predlaže standard reciprociteta: “Ne podupirem autokraciju u vašem društvu ako ga ne želim u svome.” I upravo od toga trebamo krenuti iz početka. Zadivljen sam hrabrošću kojoj svjedočim i potpuno je ponižavajuće i glupo govoriti da ljudi koji su spremni umrijeti za demokraciju za nju nisu spremni.

Nicholas D. Kristof

Autor: The New York Times
06. ožujak 2011. u 22:00
Podijeli članak —
Komentirajte prvi

Moglo bi vas Zanimati

New Report

Close