Prije par tjedana sjeveroistočnim dijelom Sjedinjenih Američkih Država zavladao je strašan toplinski val. Međutim, dok ovo pišem, u New Jerseyju je temperatura razmjerno niska, uzevši u obzir da je konac srpnja. Vrijeme je baš takvo, ono fluktuira.

Ova banalna primjedba možda je upravo ono zbog čega nam se klimatološka katastrofa doima neizbježnom, i to na dva načina. S jedne strane, zbog temperaturnih varijacija iz dana u dan i iz godine u godinu lako je previdjeti, zanemariti ili zatajiti dugoročni trend povećanja. S druge strane, čak i prilično skroman porast prosječne temperature prevodi se u puno veću učestalost zbivanja koja uzrokuju golemu štetu. Da se vratimo na ovo prvo. Čak i uz najbolju volju, većini ljudi teško je usredotočiti se na sveobuhvatnu sliku uslijed kratkoročnih fluktuacija. Kada se živa popne jako visoko, pa usjevi propadaju, svi pričaju o tome, a neki to pripisuju globalnom zatopljenju. No čim se temperatura malo spusti i padne kiša, ljudi neizbježno odvrate pažnju na druge stvari.Veliki igrači koji nemaju tu najbolju volju samo dodatno pogoršavaju stvari. Poricanje klimatoloških promjena postalo je velika industrija koju izdašno financiraju Exxon, braća Koch i ostali koji imaju koristi od izgaranja fosilnih goriva. Iskorištavanje varijabilnosti jedan je od ključnih trikova toga zanata. U stvarnosti se iskazi toga prostiru od vječne uzrečice na televizijskom programu: “Vani je hladno! Al Gore bio je u krivu!”, do tvrdnji kako se nalazimo u razdoblju globalnog hlađenja, a ne zatopljenja jer nije onoliko vruće kao prije nekoliko godina. Kako bismo trebali razmišljati o odnosu između klimatskih promjena i svakodnevnog iskustva? Prije oko 25 godina James Hansen, znanstvenik u Nasi koji je učinio više od bilo koga drugoga po pitanju iznošenja problema klimatskih promjena u javnost, predložio je analogiju s kockom. Zamislite, rekli su on i njegovi suradnici, da vjerojatnosti vrućeg, prosječnog i hladnog ljeta u odnosu na povijesni prosjek predstavimo kao kocku na kojoj su dvije stranice crvene, dvije bijele, a dvije plave. Na početku 21. stoljeća, predvidjeli su, četiri stranice bit će crvene, jedna bijela i jedna plava. Iznimno topla ljeta postajat će sve učestalija, ali će tu i tamo neko ljeto i dalje biti prohladno. To se pokazalo točnim.

Prema podacima iz novog članka Hansena i suradnika, i dalje bilježimo hladna ljeta u odnosu na povijesni prosjek, ali vrlo rijetko, dok su topla ljeta postala otprilike dvostruko češća. Nadalje, 9 od 10 najtoplijih ljeta u povijesti zabilježeno je od 2000. godine. No to nije sve. Doista ekstremno visoke temperature, kakve su se u prošlosti događale vrlo rijetko, sada su postale prilično uobičajene. Zamislite to kao da ste dobili dvije šestice, što se događa u manje od 3 posto slučajeva kada kocka nije namještena, ali puno češće kada je namještena. Porast učestalosti tih ekstremnih događaja, što odražava istu onu vremensku varijabilnost koja nam zaklanja pogled na stvarnost klimatskih promjena, znači da cijena koju ćemo platiti zbog klimatskih promjena nije nešto iz daleke budućnosti, nešto što nas čeka za tko zna koliko desetljeća. Upravo suprotno, to se već događa. Velika suša u američkoj unutrašnjosti slučaj je koji dokazuje sve ovo. Zbog te suše cijena kukuruza već je dosegnula vrhunac. Ako se ona nastavi, moglo bi doći do svjetske prehrambene krize. Da, ta suša jest povezana s klimatskim promjenama. Možda će ova suša prestati na vrijeme da se izbjegne ono najgore. No bit će još takvih događaja. Joseph Romm, utjecajni klimatološki bloger, skovao je termin “prašinarenje” (dust-bowlification) koji se veže uz izglede sve duljih razdoblja ekstremne suše. On već neko vrijeme tvrdi da će ovaj fenomen nanijeti najviše štete od svih ostalih klimatskih promjena, a zbit će se tijekom sljedećih nekoliko desetljeća. I na kraju. Hoće li trenutna suša konačno potaknuti ozbiljnu akciju u pogledu klime? Povijest nije ohrabrujuća. Poricatelji će neminovno nastaviti poricati, naročito zato što bi priznanje da je znanost koju su kaljali sve ovo vrijeme bila u pravu predstavljalo priznanje vlastite odgovornosti. A javnost će vjerojatno izgubiti interes čim se kocka opet okrene na bijelu ili plavu stranu. No nadajmo se da su ovaj put stvari drugačije. Jer velika šteta zbog klimatskih promjena više nije katastrofa koja će se neminovno dogoditi. Ona se događa sada.

Paul Krugman