Novi predsjednik Europske unije Herman Van Rompuy (62) najednom je istaknuta osoba, predsjedajući vijeća od 27 predsjednika vlada koji čine istinsku kralježnicu Europske unije.

To je zadatak za koji je potrebno mnogo suptilnosti, manipulacije i umijeća uvjeravanja. Dobio je dobre ocjene zbog načina na koji je postupao s vođama tijekom prošlogodišnje europske krize ponukane grčkim dugom i padom eura. “Da se raspala eurozona”, rekao je, “bio bi to kraj Europske unije.” Može se reći da se Van Rompuy osjeća inferiornijim od jako malo ljudi, a uvjeren je da ovaj skromni način vođenja Europe iz pozadine, uz tiho širenje utjecaja, zapravo jedini mogući način vođenja Europe. Upitan osjeća li se kao upravitelj hotela kad su u pitanju predsjednici vlada, Van Rompuy se nakostriješi. Kaže da su ga nazivali i “manjim od miša”, a jedan ga je britanski pravni stručnjak nazvao “otiračem”. Dodaje: “Moja cijela karijera je takva. Ali postoje oni koji su uvijek pametniji.” Zatim se nasmije i kaže: “U Belgiji sam ovih dana svetac!” Oni koji su priželjkivali veliku i karizmatičnu ličnost koja će predstavljati Europu (bivši britanski premijer Tony Blair otvoreno je vodio kampanju za taj posao) počinili su tešku pogrešku, smatra Van Rompuy. “Ako želite da europski predsjednik bude istaknuta osoba, automatski dolazite u sukob s ostalim europskim institucijama i zemljama članicama. Naravno da postoje nijanse, ovisno o veličini ega te osobe, ali postoji samo jedan način da se to ispravno radi, a to je mješavina rukovođenja i davanja prilike drugima da odigraju vlastitu ulogu.” Nastavlja: “Na sebe gledam kao na podršku”, i dodaje, “Europa se ne može voditi protivno željama zemalja članica.” Van Rompuy, po zanimanju ekonomist i bivši belgijski premijer u vladi desnog centra, manjeviše je proturječan ideji modernog političara, te je potpuna suprotnost Blairu ili francuskom predsjedniku Nicolasu Sarkozyju. Već 33 godine je u braku s biologinjom s kojom ima četvero djece.

Rođen je 1947. u Bruxellesu, a dio djetinjstva proveo je u Kongu dok mu je otac ondje poučavao. Kao tinejdžer bio je pomalo oprečan svojim vršnjacima, uvjereni republikanac u zemlji u kojoj je monarhija bila i još jest popularna. Jedanput je “izrazio želju da postane belgijski predsjednik”. Piše haiku poeziju, izražava se rječito i rado razgovara o tome kako je prestao vjerovati u Boga sa 12 godina, a zatim obnovio vjeru oko 25. godine. “Zaljubio sam se i ta ljubavna priča traje cijeli život”, objašnjava. “Redovito se pitam što se dogodilo”, kaže. “No vjera nije pitanje racionalnih argumenata.” On je klasični europski kršćanski demokrat koji vjeruje u moral i socijalnu pravdu. Inzistira na tome da nikada nije priželjkivao biti na visokoj dužnosti na koju je bio postavljan te svoj uspon predstavlja kao niz nesretnih, ali i neizbježnih političkih slučajnosti. Međutim, mnoge je uspio impresionirati načinom na koji je postupao tijekom krize eura, diplomacijom u slučaju francuskonjemačkih razilaženja i umijeća da svoj utjecaj iskaže na način koji je katkad čak i zaprijetio Europskoj komisiji i njezinu predsjedniku Joséu Manuelu Barrosu. Van Rompuy kao da ima skromnu, ali dosljednu strategiju za Europsku uniju. Tvrdi da si Europa neće moći priuštiti svoj ljubljeni način života ako se ne oživi gospodarstvo te da će državni vođe morati preuzeti kolektivnu odgovornost za gospodarstvo u širem smislu od nacionalnog. Odigrao je važnu ulogu u naporima da se postrože pravila upravljanja eurom kako bi se čvrsto nadzirala nacionalna gospodarstva, a onima koji zastrane nametnule sankcije. Louis Tobback, bivši politički protivnik Van Rompuya iz koalicijske vlade, poštuje njegove vještine. “Mnogi ga podcjenjuju”, kaže. “U razgovorima s njim uvijek smo morali biti vrlo oprezni jer je često shvaćao stvari puno brže i bolje od ostalih.” Četiri mjeseca nakon što je otišao s mjesta premijera, belgijska vlada je pala. “U Belgiji sam imao vrlo važnu zadaću”, objašnjava. “Osjećao sam se kao da sam jedina osoba koja je sposobna iznaći rješenje. U nekim trenucima ste nezamjenjivi, a u drugima možete umrijeti i biti zamijenjeni već sljedećeg dana.” Ali svejedno je prihvatio posao predsjednika Europske unije. “Jedina ponuda koju nisam mogao odbiti bila je ponuda 26 drugih zemalja”, rekao je.

Steven Erlanger i Stephen Castle