(London) Ima jedna priča koja kruži Teheranom. Jedan lisac vidi drugog kako ustrašen bježi.

“Zašto bježiš?”, pita lisac.
“Nisi čuo?”, odgovara drugi lisac. “Država ubija sve lisce s tri testisa.”
“Ali mi nemamo tri testisa!”
“Znam, ali problem je u tome što te prvo ubiju, a tek ih onda broje.”
Ova pričica vjerno opisuje mračni obrat koji se u Iranu dogodio nakon burnih izbora održanih u lipnju 2009. godine. Tijekom nedavnih razgovora s prijateljima iz Irana naslutio sam visoku razinu sumnje, tjeskobe, pa čak i paranoje iako je nakon postizbornih brutalnih mjera nastupilo relativnomirno razdoblje. Komunalni troškovi i cijene nafte rastu u nedogled. Na svakom se uglu u Teheranu dijele leci za tečajeve engleskog jezika koji je nužan za dobivanje toliko željenih viza za Australiju i Kanadu. Vlast Mahmuda Ahmadinedžada dovela je do najvećih podjela u tridesetjednogodišnjoj povijesti ove islamske republike. Najnoviji je primjer naglo razješavanje s dužnosti ministra za vanjske poslove Manouchehra Mottakija. Mottaki, koji inače uživa znatnu potporu parlamenta, razrješenje s dužnosti nazvao je “neislamskim i uvredljivim”. Mlado društvo u potpunosti je udaljeno od unakaženog režima koji preživljava po inerciji, ali je u potpunosti disfunkcionalan. Nedavno sam se susreo s prekrasnom umjetnicom iz Irana čija se djela izlažu u najvećim muzejima na Zapadu. Prepričala mi je ružan san koji u posljednje vrijeme sanja: potres pogodi Teheran i ona istrči na ulicu, a onda se zaprepasti kad shvati da je zaboravila hidžab. Unatoč silnom strahu i tjeskobi, ostala je u Iranu jer voli svoju zemlju, u njoj nalazi nadahnuće i nada se promjeni.

Druge joj se zemlje, kaže, čine dosadne i predvidive. Postoji povezanost, iako vrlo bolna, između represije i kreativnosti. Stvaranje umjetnosti bijeg je čak i u prostoru koji se sužava te prisiljava umjetnika na neprestanu igru skrivača s onima koji bi um i maštu zatvorili u okvire u konformizma. U drevnoj je Perziji osmišljena ideja “Ketmana”, to jest prakse očuvanja autonomnosti slobodnih mislilaca unutar ideje o konformizmu ili govorenja jednog, a djelovanja u drugom smjeru. Irancima je poznata priča o racionalistu koji je toliko bio obuzet šijitskim dogmama da su mu hodže u potpunosti vjerovali, da bi na kraju skinuo taj veo i otkrio logičara kojeg islam niti najmanje ne zanima. Naravno, takvo je pretvaranje iscrpljujuće. Pratio sam rad ove umjetnice i primijetio da su u posljednjih godinu dana njezina djela postala nasilnija i eksplicitnija. Njezina novija platna prikazuju zidove u Teheranu prekrivene političkim sloganima koji odražavaju širenje Zelenog pokreta. Mrlje crvene boje podsjećaju na krv koja je po njima prolivena, a temeljne se boje sudaraju u nasilnoj supostavljenosti. Konačno je odlučila emigrirati u Kanadu, u masovnom iseljavanju iranskih talenata koji će izdati svoju zemlju.
“Nema ništa tužnije”, kaže ona, “ali jednostavno ne mogu više tratiti svoj život. Nemamo više prostora za razmišljanje, za disanje.”
A što je s političkim promjenama?
“Ne mogu se dalje nadati”, kaže. “Ovo su dragocjene godine i morala sam naći rješenje za sebe.
”Tragično je to što islamska republika ne može trajati vječno. Čak ni “Ketman” više nije nikakav oblik zaštite. Ajatolah Ruhollah Homeini svojem je narodu 1979. godine obećao slobodu, a dobili su represivnu teokraciju koja je istisnula svjetovnu tiraniju. Iranci i danas žude za vladavinom zastupnika naroda za kojom tragaju preko sto godina.

Komentare šaljite na intelligence@nytimes.com

Roger Cohen