U posljednje vrijeme mikrokrediti se u medijima spominju kao zlatno rješenje za sve gospodarske nedaće. No neke analize pokazuju da tomu nije tako. Najkasnije od trenutka kada je ekonomist iz Bangladeša Muhamad Junus 2006. godine dobio Nobelovu nagradu za mir za svoj koncept financiranja najsiromašnijih, mikrokrediti su postali čudotvorno sredstvo u borbi protiv siromaštva, i to ne samo u zemljama u razvoju.

No taj koncept je nedavno stavljen pod upitnik. Dr. Peter Wolff, voditelj Odjela za vjersko gospodarstvo i financiranje razvoja pri Njemačkom institutu za politiku pomoći u razvoju, smatra da su mikrokrediti pogrešno rješenje. Problemi su, smatra Wolff, počeli u trenutku kada je u nekim zemljama došlo do masivnog porasta broja instituta za mikrofinanciranje. Tu je često bilo riječi o nedržavnim ustanovama koje su počele rasti kao gljive poslije kiše. Prema ocjenama stručnjaka, porast broja tih instituta, koji često nisu bili u rukama profesionalaca, jednostavno je bio prebrz i neprilagođen potrebama tržišta. Problem je prije svega nastao jer se financiranje tih kreditnih ustanova nije baziralo na lokalnim ušteđevinama i resursima, nego je uglavnom bilo financirano iz raznih fondova izvana. To je dovelo do toga da u mnogim regijama u razvoju, poput Maroka, ali i Bosne i Hercegovine, u kojima je priljev kapitala iz fondova bio velik, jedan dio tih instituta bude fuzioniran i stavljen pod državnu kontrolu. U nekim dijelovima južne Azije gdje je takav oblik ustanova najviše rasprostranjen dolazilo je do žestoke konkurencije među institutima. Rezultat te tržišne borbe bilo je sniženje kriterija kreditne sposobnosti klijenata, što je za mnoge banke opet značilo smanjenje kvalitete kreditnog portfelja. Istodobno su se počela postavljati pitanja utječu li mikrokrediti na smanjenje siromaštva. Mnoga ispitivanja, doduše, pokazuju da su se prihodi osoba koje uživaju mikrokredite povećali, ali je rijetko dokazano da uzrok poboljšanja materijalnog stanja treba tražiti upravo u mikrokreditima. Problem je u tomu da se mikrokrediti često upotrebljavaju za rješavanje akutnih financijskih problema koji nastaju zbog neke iznenadne pojave, poput smrtnog slučaja ili bolesti. Oni u tom trenutku obitelj korisnika spašavaju od pada u još veće siromaštvo, no dugoročno to ne znači ništa. Mikrokrediti ne jamče prijelaz iz jedne strukture u drugu. Mnogi ekonomisti, poput korejskog znanstvenika Ha-Jong Changa, koji predaje na Sveučilištu u Cambridgeu u Velikoj Britaniji, smatraju da bi resurse za mikrokredite trebalo uložiti u dinamično srednje, ali i veliko poduzetništvo, jer se jedino tako dugoročno stvara temelj za prijelaz iz siromaštva u blagostanje. A to je upravo ono čemu svi teže.