Otkad je prije gotovo četrdeset godina američki predsjednik Richard Nixon uspostavio diplomatske veze s komunističkom Kinom, američki političari ne odustaju od nade da će jednoga dana sve većem broju kineskih poduzetnika i ambicioznih, obrazovanih mladih ljudi demokracija postati jednostavno neodoljiva. No brza šetnja jednim od najelitnijih trgovačkih centara kineskog glavnog grada brzo razara takve idealističke misli, pa se umjesto toga zapitate nisu li kineski autokrati otkrili fleksibilni model dugovječne vladavine.

U trgovačkom centru Oriental Plaza, mladi poslovni ljudi koji nose marke kao što su Nike i Abercrombie & Fitch javno izražavaju svoje divljenje prema vladavini Komunističke partije. “Bilo kakva promjena u političkom sustavu dovela bi Kinu u stanje nereda”, smatra Guo Ting, 30godišnja tajnica. “Naši vođe doista dobro obavljaju svoj posao.”Obrazovani mladi zaposlenici poput navedene gospođice Guo savršeni su primjer sve samopouzdanijeg kineskog srednjeg staleža koji je spreman zažmiriti na jedno oko glede strogih propisa i nesavršenosti kineske vlade. Za ovu skupinu ljudi, navedene mane puno su nevažnije od neprestane dvoznamenkaste stope gospodarskog rasta tijekom vladavine trenutnog režima, pa su počeli cijeniti društvenu stabilnost koja proizlazi iz autokratskog sustava.To ne znači ne postoje oni koji se protive takvom nepromijenjenom stanju. Seljaci kojima je oduzeta imovina redovito na ulicama prosvjeduju zbog zapljene zemljišta. Disidenti i dalje pozivaju na pluralizam, iako ih vlast sve žešće ušutkava zbog straha od revolucije u arapskom stilu. A razočarani mladi na internetu oštro kritiziraju državne vođe – sve dok cenzori ne uklone njihove napise. Međutim, prema mišljenju većine stručnjaka sa Zapada, vladajući komunisti nisu ni u kakvoj opasnosti da uskoro budu zbačeni s vlasti. “Pokazali su se puno fleksibilnijima od Egipta, Tunisa i sličnih zemalja diljem svijeta”, izjavio je Kevin O’Brien, stručnjak za Kinu s Berkeleyja.Takva darwinovska sposobnost evoluiranja proizlazi iz partijskog iskustva 1989. godine, kad su studenti i intelektualci zaposjeli trg Tiananmen i zahtijevali slobodne izbore, prestanak ograničenja slobode tiska i kraj korupcije. U godinama nakon nasilnog gušenja tih prosvjeda, režim je pronašao način kako da u dovoljnoj mjeri zadovolji stanovnike te odvratio većinu građana od nesigurnosti koja proizlazi iz prodemokratskih uličnih prosvjeda. Donedavno su kineski vođe također obećavali velike političke promjene, ali najnoviji prosvjedi u arapskom svijetu te pripreme za smjenu vlasti sljedeće godine u potpunosti su potisnule tu mogućnost.

Usprkos tomu, život većine Kineza nedvojbeno se poboljšao. Tijekom posljednjih dvadesetak godina, godišnji prihod po glavi stanovnika u urbanim područjima se i više nego udvostručio te sada iznosi 3100 dolara godišnje; očekivano trajanje života skočilo je za šest godina; a broj nepismenih odraslih stanovnika smanjio se za 46 milijuna. Kineski gradovi utjelovljuju optimizam cijele nacije. “Gospodarski rast od deset posto riješava puno problema”, smatra profesor O’Brien.No sam gospodarski rast ne objašnjava sveprisutnu nesklonost političkim reformama u redovima intelektualaca i poslovnih ljudi. Za preko 70 milijuna članova partije koliko ih ima u ovoj zemlji, kao i za sve brojnije poslovnjake, trenutno stanje ima goleme prednosti za one koji igraju po pravilima. Prednosti su brojne, a kreću se od zajmova s niskom kamatom od strane državnih banaka do popustljivosti svemoćne birokracije koja je sposobna zgaziti malenu tvrtku u začecima, a koja se nalazi izvan povlaštenog kluba golemih nemani u državnom vlasništvu.Trenutno ustrojstvo promiče odanost partiji, premda se ona temelji na instinktu za preživljavanje, a ne na pohlepi. Li Fan, ravnatelj Instituta za Kinu i svijet, nevladine skupine u Pekingu koja proučava političke reforme, tvrdi da bi izborna demokracija zaprijetila povlasticama koje poduzetnička elita uživa u postojećem sustavu. “Oni koji se obogaćuju na gospodarskim reformama nemaju nikakvog interesa u podjeli vlasti ili plijena prosperiteta s onima koji se nalaze ispod njih”, objasnio je.Isto se može reći i za 300 milijuna kineskih stanovnika koji pripadaju srednjem sloju, a većina kojih vjeruje da bi univerzalna pobuna odnijela previše moći u ruke njihove osiromašene seljačke braće. Opće je prihvaćeno, čak i među idealistički nastrojenim studentima, da su kineski seljaci previše neuki za inteligentni odabir državnih vođa.

Kako je izjavio kineski predsjednik Jiang Zemin u jednom intervjuu iz 2000. godine: “Kvaliteta naših ljudi je preniska.”Demonizacija demokracije potječe od vođa kao što je Wu Bangguo, jednog od vodećih partijskih zakonodavaca, koji je u ožujku upozorio naciju da bi izborna demokracija odvukla Kinu “u bezdan unutarnjeg nereda”. Slavni, poput hongkonškog glumca Jackieja Chena, javno su izjavili da su demokratska društva poput onoga tajvanskog “kaotična” te da je Kinezima potrebna autoritativna vladavina. “Da nas ne kontrolitraju, činili bismo štogod bi poželjeli”, rekao je Jackie Chen na jednom skupu vodećih kineskih poslovnih ljudi održanom prije dvije godine, a njegova izjava popraćena je gromoglasnim pljeskom. Premda društveno najambiciozniji Kinezi ne govore rado o tome, postoji još jedna nesavladiva prepreka u agitiranju za demokraciju: Liu Xiaobo, koji je pozvao na kraj jednostranačke vladavine, osuđen je na 11 godina zatvora zbog subverzivnih nastojanja. Čak ni Nobelova nagrada, koja mu je dodijeljenja prošlog listopada, nije ni na koji način olakšala njegovu tešku sudbinu, kao ni ugasila vladinu gorljivost prema represiji: tijekom posljednjih nekoliko tjedana, u novoj zlokobnoj kampanji protiv pobune pritvoreno je ili “nestalo” pedesetak uglednih intelektualaca, odvjetnika i blogera, među kojima je i Ai Weiwei, istaknuti umjetnik koji je sudjelovao u osmišljavanju pekinškog olimpijskog stadiona. “Istina je da su stanovnici doživjeli osjetno poboljšanje životnog standarda i da su optimistični glede budućnosti”, rekao je Joseph Cheng, profesor političkih znanosti u Hong Kongu. “Ali također su svjesni da neće ništa dobiti ako budu riskirali vlastitu glavu.”

Andrew Jacobs