Prije tri godine Gina Ray, koja sada ima 31 godinu i nezaposlena je, dobila je kaznu od 179 dolara zbog prebrze vožnje. Nije se pojavila na sudu (tvrdi da na kazni stoji krivi datum) pa joj je oduzeta vozačka dozvola. Stoga je sljedećeg puta kad ju je policija zaustavila vozila bez dozvole. Dotad su kazne već dosegnule iznos veći od 1500 dolara. Kako to nije mogla platiti, slučaj je prebačen privatnoj tvrtki za uvjetno kažnjavanje te je dospjela u zatvor. Usto su joj naplatili dodatnu naknadu za svaki dan proveden iza rešetaka.

Dakle, zbog tog prometnog prekršaja, Gina Ray tri puta je završila u zatvoru, ukupno na 40 dana i duguje 3170 dolara, uglavnom spomenutoj tvrtki. Diljem Sjedinjenih Američkih Država, naknade i kazne množe se kao lude u gradovima kojima je očajnički potreban novac, a koji za upravljanje sustavom unajmljuju privatna poduzeća. Posljedica toga jest da sve veći broj siromašnih završava u zatvoru zbog dugovanja za manje prekršaje. “S obzirom da se toliko gradova nalazi u gospodarski nepovoljnom položaju, sve je veći pritisak na sudove da naplate kazne nego da izvršavaju pravdu”, kaže Lisa W. Boden, odvjetnica iz Birminghama u Alabami koja se već neko vrijeme bavi ovim problemom. “Uhićene ne upoznaju s pravom na odvjetnika, ne pitaju ih jesu li siromašni i ne nude im alternative plaćanju i zatvorskoj kazni. Ugrožena su im temeljna prava određena Ustavom.” Prije pedesetak godina Vrhovni sud presudio je kako se optuženima za zločin mora omogućiti zastupanje ako si ne mogu priuštiti odvjetnika. No kad su u pitanju prekršaji, to pravo na odvjetnika rijetko se spominje. Tvrtke za naplatu gradovima obećavaju zaradu i tvrde da istodobno pomažu prekršiteljima zakona. I tako branjenici znaju završiti u pravnom limbu.Ovdje u Childersburgu Richard Garrett proveo je 24 mjeseca u zatvoru i duguje 10.000 dolara za sve prometne prekršaje počinjene u posljednjih deset godina. Garrett ima zdravstvenih poteškoća i nezaposlen je. William M. Dawson, odvjetnik iz Birminghama, podnio je tužbu u ime Richarda Garretta i ostalih protiv lokalnih vlasti i tvrtke za uvjetne kazne Judicial Correction Services iz Georgije. “Vrhovni sud jasno je dao do znanja da je neustavno zatvarati osobe samo zato što ne mogu platiti kaznu”, objašnjava Dawson.

U jednom slučaju u Georgiji Randy Miller (39), vojni veteran iz Iraka koji je izgubio posao, završio je u zatvoru zbog neplaćanja naknade za uzdržavanje djeteta koja mjesečno iznosi 860 dolara. Hills McGee pak, čiji je jedini mjesečni prihod 243 dolara naknade za veterane optužen je za pijančevanje na javnom mjestu, kažnjen s 270 dolara te završio u zatvoru nakon što je prebačen u ruke tvrtke za uvjetno kažnjavanje. Ta tvrtka iznosu je dodala 15 dolara ulazne naknade te 39 dolara mjesečne naknade. Time je ukupna godišnja svota dosegla više od 700 dolara, pa je McGee (53) ponovno dospio u zatvor jer to nije platio. Studija organizacije Udruga državnih sudskih službenika navodi kako su u slučajevima prometnih prekršaja “suci suočeni s najvećim izazovom u smislu kako jamčiti da kazne, naknade i dodatne naknade ne postanu tek drugi oblik oporezivanja”. Stephen B. Bright, predsjednik Centra za ljudska prava na Jugu, napominje kako sudovi sve češće koriste kazne “za stvari kao što su mirovinski fondovi za razne sudske dužnosnike, funkcije provedbe zakona kao što su policijska obuka ili laboratoriji za obradu mjesta zločina, programe pomoći žrtvama zločina, pa čak i sudske računalne sustave”. Kevin Egan, glavni marketinški menadžer tvrtke Judicial Correction Services, izjavljuje da ovlast utvrđivanja tko je siromašan ima sud. “Često čujemo: Ne mogu platiti kaznu”, kaže Egan. “Nije naš posao da to utvrdimo.” Navodi kako je njegova tvrtka udvostručila broj izdržanih kazni. “Naš je posao ne dovesti ljude u zatvor”, kaže. “Imamo interes u tome da plate kaznu. Jer ako oni ne plate, nama se ne plaća.” Bright smatra da ćemo uz privatne tvrtke kojima je cilj zarada, sudove kojima su potrebni prihodi i najranjivije građane uhvaćene u ralje sustava, “balansirati proračun na leđima najsiromašnijih građana našega društva”.

Ethan Bronner