Prošlog se mjeseca četrdesetpetogodišnji Bavarac, slijedeći upute GPS uređaja, odvezao u pogrešni smjer silaznog traka autoceste u blizini grada Osnabrücka, kako kaže njemački dnevni list Die Welt, zbog “slijepog povjerenja” u uređaj.

Osim što je izazvala suosjećanje s jedanaestogodišnjim dječakom koji je lakše ozlijeđen u nesreći koja je uslijedila, vijest je pobudila i nedvojben stav da je muškarac očito totalni glupan. Moja je reakcija bila drukčija. To se moglo dogoditi i meni i TomTomu. Tijekom godina koje sam proveo u Njemačkoj, razvio sam blisku i zamršenu vezu s GPS sustavom TomTom, kojeg ovdje nazivaju navi (od navigacija). No, unatoč povremenom prepucavanju s nježnim ženskim glasom koji se širi iznad kontrolne ploče, cijenim njezino suvereno poznavanje svake obilaznice u središnjoj Europi i golemu korist činjenice što se mogu na njega osloniti. Ipak, nakon što sam pročitao članak o događaju iz Osnabrücka, prisjetio sam se mahnite potrage za prijateljima i rođacima optuženih za terorizam zbog koje sam prije nekoliko godina putovao u njemački grad Ulm. Bio sam za volanom, udubljen u iscrtanu putanju na ekrančiću GPS uređaja i telefonirao uredniku, a kad sam pogled skrenuo prema cesti, shvatio sam da rijeka automobila jurca prema meni na jednosmernom traku. Dok sam trubio i urlao i pokušao se što prije okrenuti u suprotni smjer, čuo sam kako me TomTom mirnim glasom upućuje da nastavim voziti krivim smjerom u jednosmjernom traku. “Okrenite se na prvom mogućem skretanju”, nije prestajao ponavljati. Američki predsjednik Bill Clinton 1. svibnja 2000. godine propisao je da vlada mora prestati kriptirati globalni pozicijski sustav (GPS) koji je Ministarstvo obrane razvilo za potrebe vojske. Kraj “selektivne dostupnosti” satelitskih podataka poboljšao je preciznost uređaja korisnicima diljem svijeta, čime su postali dostupni milijunima vozača, čak i glupanima. Pravi uzlet GPS uređaji doživjeli su 2005. godine. Otkako je došao u moj život 2007. godine, TomTom je svaki nepoznati kutak Njemačke pretvorio u terru cognitu.

Jedne mračne noći u Schwartzwaldu prošao sam pored ulične oznake na kojoj je pisalo Teufelsschwänzli, u prijevodu “Vražji repić”, što je zbilja eufemizam za vrtoglavo krivudave brežuljke i serpentine koje sam potom ugledao. Bez ijednog uličnog svjetla u šumi prikladnog naziva, djelovalo je kao da bi se nesreća mogla svaki trenutak dogoditi. No, poput šišmiša koji leti uz pomoć sonara, mogao sam predvidjeti svaki oštar zavoj koji mi je TomTom prikazao na svom osvijetljenom ekranu. To objašnjava kako je siroti gospodin slijedio svog vođu krivim putem – i ja svoga na jednosmjernu cestu. I sam sam sve više pratio virtualni cestovni krajolik nego onaj pravi. Na istome putovanju moj se suputnik divio jednom jezeru na području Schwartzwalda.“Da, da, vidim ga”, odgovorio sam, očiju uprtih u plave piksele koji su se kretali digitalnom autocestom. Uslijedila je duga šutnja dok nisam podigao pogled i pogledao pravo jezero. Koliko god moj TomTom bio pametan, ponekad osjećam da nešto nedostaje u svijetu u kojem, osim povremenog pogrešnog silaznog traka, uvijek uspijevam naći put. Sjećam se svojeg posljednjeg dugog putovanja prije ere GPS-a, tamo negdje 2004. godine, od Berlina do Krimskog poluotoka. Zabavan je bio dijelom i zbog izazova. Moja čežnja za nepravilno savijenim kartama i traženjem uputa od seljaka koji bazdi po alkoholu vjerojatno se ne može usporediti sa željom lovca da se služi lukom i strijelom umjesto opremljenom puškom. Lakše nije uvijek i bolje. Ne kažem da je naročito zabavno voziti se autocestom s četiri traka prema Odessi koja se potom sužava u dva traka i osjetiti kako se glatki asfalt pod gumama pretvara u izrovanu zemljanu cestu, dok se smračuje, a svjetala nigdje na vidiku. Bili smo zbunjeni, pomalo i uplašeni, izgubljeni u dijelu svijeta u kojem nikad dotad nismo bili – zato smo se i vozili kroz Ukrajinu umjesto da posjećujemo muzeje u Veneciji. TomTom nam nije bio potreban, niti smo ga željeli.

Nicholas Kulish