Na vrhu je usamljeno, tako se barem kaže. No zapravo nema veze gdje se u uredskoj hijerarhiji nalazite jer su zaposlenici na svim razinama usamljeni, čak i kad su okruženi drugim radnicima. Istraživanje usamljenosti dosad se temeljilo na praćenju privatnog života i skupina koje su joj sklonije, poput starije populacije. Međutim, jednim je istraživanjem usamljenosti na radnom mjestu utvrđeno da ne pogađa samo pojedince, već i organizacije u cjelini.

Usamljenost jest osjećaj izoliranosti ili otuđenja od drugih, kaže Sigal Barsade, profesorica menadžmenta na Fakultetu Wharton na Sveučilištu u Pennsylvaniji, a proistječe iz “temeljne ljudske potrebe za pripadanjem”, dodaje. Usamljenost nije isto što i osamljenost, koja može biti pozitivno i poželjno stanje, a nije istovjetna ni depresiji, iako mogu biti povezane, kaže Sarah Wright, viša predavačica organizacijskog vodstva na Sveučilištu Christchurch u Novom Zelandu. U stanju usamljenosti ljudi imaju potrebu riješiti se neugodnog osjećaja “ulaskom u nove veze”, objašnjava Sarah Wright. “Ljudi se depresiji žele prepustiti.” S obzirom da je sastavni dio ljudskog ponašanja, usamljenost se često smatra osobnim problemom, no menadžeri bi je, prema istraživanju koje su proveli Sigal Barsade i Hakan Ozcelik, izvanredni profesor na Sveučilištu u Kaliforniji, trebali smatrati i problemom koji zahvaća radnu organizaciju. Nedavnim istraživanjem, u kojem je sudjelovalo više od 650 radnika, ovih je dvoje znanstvenika otkrilo da usamljenost, prema riječima usamljenoga i njegovih kolega, smanjuje produktivnost zaposlenika. Ta je pojava potvrđena u individualnim i timskim zadacima. “Usamljenost iskrivljuje percepciju i utječe na ponašanje pojedinca u odnosima, što dovodi do pojačanog neprijateljskog stava, negativnosti, depresivnosti, tjeskobnosti te manjka kontrole i želje za suradnjom”, kaže Wright. Profesorica Barsade istražuje može li usamljenost biti “zarazna”. Oni koji se bore s usamljenošću trebali bi najprije shvatiti da je “usamljenost osjećaj te da na njega trebamo reagirati”, kaže Ozcelik. Trebali bismo se sjetiti “da je bitna kvaliteta odnosa, a ne kvantiteta”, dodaje profesorica Barsade.

Situaciju može promijeniti samo jedan blizak odnos s kolegom s posla. Zbog ekonomske krize ljudi se na radnom mjestu sve više osjećaju usamljeno, kaže Nancy Molitor, koordinatorica za javno obrazovanje pri Američkom udruženju psihologa te klinička psihologinja s privatnom praksom. Čak i oni koji su uspjeli zadržati posao, dodaje, osjećaju da gube kontakt “s nekime tko nije bio samo kolega, već i prijatelj”, kaže Nancy Molitor. Kako bi se borili protiv usamljenosti, zaposlenici ne moraju češće organizirati zabave, kaže Ozcelik. “Kad ste usamljeni i okruženi gomilom ljudi, to može biti jako iscrpljujuće”, ističe. “Zaokupljanje pažnje usamljenima neće pomoći.” Ako želite pomoći kolegi možete odvojiti vrijeme za razgovor, pitati ga kako mu napreduje projekt ili ga pozvati na kavu ili ručak. Menadžeri se možda ne bi trebali buniti na povremeno produljenje stanke za kavu ili duži razgovor o sinoćnjoj utakmici ili televizijskoj emisiji – takvi susreti povezuju ljude i potiču ih da se više trude. No usamljenost je ponekad utkana u srž same organizacije. Ljudi se mogu osjećati otuđeno u okruženju kojim vlada nepovjerenje, sumnja i strah, kaže Wright. Čak i da toga nema, struktura rada može potaknuti ili spriječiti razvoj osjećaja zajedništva, kaže profesorica Barsade. “Menadžeri moraju paziti na to da su njihovi timovi i članovi timova povezani jedni s drugima”, kaže. “Znamo da je to pravi mehanizam za uspješno obavljanje posla.”

Phyllis Korkki