Joseph Gatyoung Khan obećao si je jednu stvar dok se Land Cruiserom vozio kući prvi put nakon 22 godine: neću plakati. Nije vidio roditelje 20 godina. Nije nogom kročio u svoje selo otkako je 1988. godine kao osmogodišnjak bosonog pošao na odiseju kroz jedan od najgorih građanskih ratova u Africi.

Njegova priča nije usamljena i pričaju je na tisuće dječaka lutalica s juga Sudana koji su poslije postali poznati kao “izgubljeni dječaci”. Obitelji su ih u vrijeme najžešćih borbi nagnale na bijeg, pa su tako kilometrima pješačili kroz močvare, pustinje i neprijateljski teritorij, često u čoporima. Katkad su ih proganjali trgovci robljem i vladini bombarderi, a katkad bi ih unovačili te bi postali djeca vojnici. Njih nekoliko tisuća, uključujući i Khana, konačno je smješteno u Sjedinjenim Američkim Državama gdje su se suočili s još jednom teškom kušnjom: kako se uklopiti. Khan je u posljednjih sedam godina uspio: od radnika u noćnoj smjeni u kasinu postao je jedan od naboljih studenata na sveučilištu u Iowi, a nedavno je kupio i bijeli Isuzu Rodeo. Ali sada dolazi kući, završava svoje epsko putovanje na mjestu na kojemu je ono i počelo, na jugu Sudana. Stanovnici južnog Sudana na referendumu 9. siječnja će odlučiti hoće li se odcijepiti od sjevernog dijela i uspostaviti vlastitu državu. Taj izbori trebao bi biti vrhunac i završetak 50-godišnje borbe za oslobođenje tijekom koje je, u borbama kršćanskog juga i arapskih vođa sa sjevera, poginulo više od dva milijuna ljudi. Kao i u Darfuru, vlada je dala odriješene ruke lokalnoj paravojsci koja je za nju obavila prljavi posao razaranja sela, silovanja, masakra, otmice djece koju su poslije prodavali u roblje. Očekuje se da će referendum biti izglasan. Mnogi pripadnici “izgubljenih dječaka” sada se gomilice vraćaju kako bi glasovali u svojoj domovini. “Želimo biti u Sudanu, želimo osjetiti tu povezanost, pogledati grobove, sjetiti se poginulih”, rekao je Valentino Achak Deng, čiji je život u bijegu nalik na noćnu moru postao glavna tema knjige “Što je što?” (What is the What?). “Sve to težilo je samo jednom cilju: samoodređenju. Sada je vrijeme za to.”

No radost zbog vraćanja kući miješa se s osjećajima nesigurnosti i straha. Hoće li sjever doista dopustiti jugu da se odcijepi? Hoće li doći do još jednog rata? “Bojim se”, rekao je Khan. Njegov put počeo je u studenom u glavnom gradu regije, Jubi. Juba je grad mijene; od potpisivanja mirovnog sporazuma sa sjeverom prije pet godina južni se Sudan priprema za neovisnost. Tu su nove ceste, novi diplomati, humanitarci, trgovci, ulagači naftne industrije. Khana je uznemirila i razljutila zapanjujuća nejednakost (novi Hummeri bezbrižno se voze uz beskrajne sirotinjske četvrti) i gromoglasna tutnjava plemenske politike. Zatim je odletio u Bentiu, velik grad koji je najbliže njegovu selu. Ondje se nalazi sudanska nafta. Dio problema rascijepljenja Sudana leži u tome što se 75 posto sudanske nafte crpi na jugu, no plinovodi i naftovodi teku sjeverom, što znači da će jug i dalje ostati ovisan o sjeveru. Betiu je čudno mjesto. Nedaleko od samoga grada suvremene naftne crpke stoje tik uz slamnate kolibe. Glavna cesta je makadam, ali uz nju je niz nevjerojatno visokih, oronulih uličnih svjetiljki koje ne rade. Na cesti leži mnogo odbačenog oružja i praznih pivskih limenki. Nije neobično vidjeti muškarce kako lupaju po vratima trošnih gostionica i traže vlasnika da otvori u sedam ujutro. Ovdje se Khan susreo sa Stephenom Gatloyom Tunguarom, također “izgubljenim dječakom” kojeg nije vidio godinama. Popričali su o svim prijateljima koji su umrli ili poginuli tijekom njihova dječačkog putovanja kroz Sudan do izbjegličkog logora u Keniji. “Jednostavno bismo prekoračili preko njihovih mrtvih tijela i nastavili hodati”, kaže Khan. Od Bentiua do doma samo je 240 kilometara. Ali do tamo je iznimno teško doći. Khan i njegov polubrat Gatluak dva su dana pokušavali pronaći automobil za iznajmljivanje. Poduzetništvo nije jača strana južnog Sudana.

Na gotovo svim radnim mjestima za koja su potrebne određene vještine zaposleni su stranci: Uganđani, Kenijci, Eritreji i Etiopljani. Dužnosnici Ujedinjenih naroda tu pojavu nazivaju “manjkom kapaciteta” i tvrde da bi mogla osujetiti razvoj neovisnoga južnog Sudana. Konačno je Khan stigao na mjesto bogato zelenilom koje je prepoznao. “Bože, pa ja sam se penjao po tom stablu manga”, uzdahnuo je. Preneraženo se odmaknuo od kamiona. Dok ga je brat pridržavao, počeo je koračati umalo zaboravljenim stopama svoje mladosti, ovog put u tenisicama Air Jordan koje stoje 135 dolara. Dalje na cesti prema njemu je potrčala visoka i mršava figura. “Recite mi da to nije moj sin! Recite mi da to nije moj sin!” vrisnula je. Majka se bacila na njega. Iz kolibica punih neobično visokih ljudi kao da su potekli osjećaji mira i zajedništva. Građanski rat ovdje nije bio tako žestok, objasnio je Khan, pa neki od “izgubljenih dječaka” poput njega na početku nisu bježali od sukoba, već su ih pobunjenici poslali u rat. “Mi smo bili djeca vojnici”, rekao je. Ta prva noć kod kuće bila je u redu. Khan je uspio ostati pribran. Nije rekao nikome da se želi vratiti i namaknuti novac za pravni fakultet u Sjedinjenim Američkim Državama. No već sljedećeg jutra sve je bilo drukčije. Sjedio je u plastičnoj stolici, dok je gomila žena oko njega plesala i pjevala u poderanim haljinama, a djeca sa šmrkavim nosevima i ispupčenim trbusima ga stiskala za ruku. “Bili su sretniji od mene”, rekao je. “Nemaju školu, nemaju dobru bolnicu, posvuda oko njih su komarci, ali ipak je u njima toliko radosti.” I upravo zbog toga je ponovno promislio o svojim planovima. “Ja pripadam ovamo”, izjavio je. “Ostatak svijeta me ne treba, ali me ovi ljudi trebaju. Napokon postoji razlog zašto sam ostao na životu.”No, u tom trenu nije izustio ni riječi. Samo je plakao.

Jeffrey Gettleman

Online – Putovanje doma
Snimka Josepha Gatyounga Khana, koji se nakon 22 godine ponovno pridružio svojoj obitelji: nytimes.com/world