Tepih je bio crven, ali previše istrošen da bi vrpca na rubovima imala smisla. Slova na natpisu pregazile su godine, pomalo kao i ulicu sa zatvorenim trgovinama, raspadnute rubnike i nemilosrdno sive barikade.

No nedavno se, jednog četvrtka uvečer, priznati film, a usto još i irački, vratio u grad u kojem se filmovi posljednjih godina i nisu toliko često prikazivali. A na premijeri filma “Sin babilonski” na hodnicima kina, uz uzbuđenje, osjećalo se i olakšanje zbog činjenice da se kultura može oduprijeti i opstati unatoč okupaciji, ratu, vladinom zanemarivanju i povremenim neprijateljstvima. To znači da su nakon dugo vremena, u nekoć veličanstvenom kinu popunjenom gotovo do zadnjeg od 1800 sjedala, Iračani gledali sebe i svoja poslijeratna iskustva prikazana u filmu svog sunarodnjaka. “Sin babilonski” je bolna priča o dječaku i njegovoj baki u potrazi za karikom koja ih veže, njegovim ocem a njezinim sinom, u iračkoj vrevi koja je uslijedila u tjednima nakon pada Saddama Husseina 2003. godine. Dječakov otac nikada se nije vratio iz Zaljevskog rata 1991., a njihova ih potraga vodi od kurdskog sjevera kroz ostatak te arapske zemlje u kojoj upoznaju vozače kamiona, vojne veterane, svećenike i hodočasnike zaokupljenje istom vrstom potrage. Prolaze usamljenim predjelima, u kojima se glasni vjetar sukobljava s nježnim glasovima i u kojem su trenuci milosti rasuti po masovnim grobnicama u kojima je, kako strahuju, pokopan otac. Film je drugi dugometražni film Mohameda al-Daradjija, 33-godišnjeg redatelja bujnih kovrča i mladenačka lica, koji je 1994. sa devet godina napustio Irak.

No unatoč priznanju koje je dovelo do distribucije filma u deset zemalja i, prema Daradjijevoj računici, pozivu na 75 festivala, njegov film ipak se trebao snimati u Iraku. Sat prije mnoštvo umjetnika, studenata i bonvivana koji se obično drže nekih svojih događanja prošlo je pokraj Humveeja i policijskih vozila te popunilo predvorje uskoro ispunjeno dimom cigareta. Posteri filmova “Gas do daske” i “Godzilla” još su krasili zidove, a plastično cvijeće uz stepenice skupljalo prašinu, ali u Semiramisu, jednom od preostala dva kina u Bagdadu, osjećao se dah novine. Samo jednu generaciju unatrag radila su 64 kina, s imenima kao što su Al Khiyam, Babylon i Sindibad, koja su budila uspomenu na neko drugo vrijeme. “Svaka kuća, svako susjedstvo, svaka ulica, svatko od nas ima svoj film”, rekao je Hashem Khalaf, 50-godišnji poslovni čovjek. “Redatelji u drugim zemljama su godinama u potrazi za filmom. Ovdje je to tako lako. Filmovi su svuda oko nas.” Scene iz filma u glavnim gradovima, Nasiriyi i Hilli, obilježenima ratom i katkad napuštenima, prepoznatljive su svima. Takvi su i detalji, intiman pogled na nijanse imena i mjesta na kojima su američki vojnici anonimni te predstavljaju opasnost.

No sjedeći u otrcanom uredu prije premijere, šarmantan i opušten, nudeći goste vodom, kavom ili viskijem, Daradji je izjavio da je autentičnost na drugome mjestu u odnosu na poruku koju je htio prenijeti. Film je molba njegovim zemljacima. “I dalje živimo u kulturi nasilja i osvete”, izjavio je. “No ovaj film je o pravdi i oprostu. Možemo li oprostiti kada imamo moć?” Mnoštvo je s odobravanjem zapljeskalo u katkad patetičnim prizorima, poput onoga kada kurdska baka oprašta arapskom vojniku iz Husseinove vojske. Čuli su se povici kada je dječak oprao bakino lice prije nego što su prišli zatvoru u kojem je, nadali su se, bio njegov otac. Nakon što su se upalila svjetla, činilo se da više od pola publike plače. “To je pravi Irak”, rekao je Ahmed al-Maliki, student umjetnosti. “To su iskustva koja smo morali preživjeti i pretrpjeti. Shvatio je dušu ovog mjesta.”

Anthony Shadid