Njegovim poslovnim suparnicima nikada nije bilo jasno kako se Manoj Jayaswal tako obrzo obogatio, osim činjenice da su ga često viđali u društvu političkih moćnika. No sada se Jayaswal našao usred rudarskog skandala u kojemu su upitne čak 34 milijarde dolara, a koji je oku javnosti izložio ružno naličje indijskog političkog i ekonomskog svijeta – drski kapitalizam temeljen na poznanstvima koji omogućuje političarima i njihovim prijateljima golemi profit od kontrole velikog dijela prirodnih resursa ove zemlje, koje nerijetko dobivaju potpuno besplatno.

“Danas su u Indiji političari izuzetno moćni”, kaže Santosh Hedge, bivši sudac Vrhovnog suda koji je bio na čelu slične istrage drugog rudarskog skandala. “Zajedničkim snagama doslovce pljačkaju zemlju.” Trenutni skandal poznat je u javnosti pod nazivom Coalgate, a usredotočio se na zakučasti vladin proces dodjele prava koji je poduzetnicima i političarima s dobrim vezama omogućio da dobiju pravo korištenja nerazvijenih rudnika ugljena. Istražitelji preispituju jesu li se Jayaswal i Vijay Darda, zastupnik u parlamentu, udružili u urotu ne bi li prijevarom dobili pet unosnih lokacija. Naveen Jindal, još jedan parlamentarni zastupnik i jedan od najbogatijih indijskih industrijalaca, navodno je također pod istragom.Oporbena Stranka Bharatiya Janata već je zauzela obrambeni stav jer se spominje u Hedgeovoj istrazi, ali svejednako pokušava ostvariti političke bodove ovim najnovijim skandalom, pa je parlament već nekoliko tjedana zatvoren zbog prosvjeda. Ovakva politička mrtva točka nije ništa novo. No analitičari smatraju da si Indija više ne može priuštiti nefunkcionalnu vladu. Prije desetak godina indijski vođe obećali su da će dovesti struju sve do najudaljenijih kutaka zemlje, djelomično i izgradnjom niza elektrana na ugljen. U Indiji danas 300 milijuna ljudi i dalje živi bez električne energije, a ovoga ljeta ta je zemlja doživjela i najveći nestanak električne energije u povijesti. U međuvremenu je ovaj skandal s industrijom ugljena samo otežao toj zemlji proizvodnju dostatne količine električne energije. “Nemogućnost proizvodnje dovoljne količine električne energije neupitno je najveća kočnica gospodarskog rasta”, smatra Praveen Chakravarty, izvršni direktor tvrtke Anand Rathi Financial Services iz Mumbaija. Naime, 57 posto električne energije proizvedene u Indiji ovisi o ugljenu.

Tijekom 1970-ih Indija je nacionalizirala industriju ugljena, pa je danas Coal India, gigant u državnom vlasništvu ujedno i najveća tvrtka za proizvodnju ugljena na svijetu. Indija je početkom 1990ih liberalizirala svoju nekad socijalističku ekonomiju, a vlada je privatizirala šačicu nalazišta ugljena u svrhu “jamstva” kako bi određene tvrtke mogle zajamčiti opskrbu ugljenom, najčešće za tvornice čelika i aluminija. No već 2004. godine Coal India nije dovoljno brzo proizvodio ugljen. Novoizabrana koalicijska vlada na čelu s Indijskom nacionalnom kongresnom strankom obećala je otvoriti energetski sektor, što je potaknulo niz prijava za jamstvena nalazišta ugljena. Međutim, premijer Manmohan Singh nije proveo konkurentni postupak javnog natječaja, pa je cijeli proces dodjele tih nalazišta prilično mutan.Istražitelji sada tvrde da su neki od odabranih kandidata odmah po dobivanju nalazišta smjesta ta ista besplatna nalazišta prodali tvrtkama koje se bave čelikom ili energentima za nekoliko desetaka milijuna dolara. Ostali su ih jednostavno zadržali kao kapital. “Političari su shvatili da je ova vrsta ugljena pravo crno zlato”, kaže E.A.S. Sarma, bivši ministar za energetiku. Poduzetnik Jayaswal posluje u gradu Napuru, gdje je uspostavio bliski odnos s lokalnim zastupnikom Dardom. Prema izjavi njegove tvrtke, sam Jayaswal porekao je sudioništvo u bilo kakvih zlodjelima. Drugi poduzetnik iz Nagpura kaže da su mnogi bili zbunjeni brzinom kojom se navedeni obogatio, usprkos činjenici da je izgradio samo jednu malu elektranu. Naime, Jayaswal u Nagpuru gradi veliku kuću, a vjenčanja dvoje djece upriličio je na Phuketu, otoku na jugu Tajlanda. Za kćerino vjenčanje ugostio je ondje 350 prijatelja, poslovnih suradnika i političara, a cijeli događaj popraćen je u popularnoj indijskoj emisiji “Moje veliko indijsko vjenčanje”.Još jedan poduzetnik koji je uspio dobiti nalazište ugljena tvrdi da veze s političarima industrijalistima služe kao “glavni ključ” koji im omogućuje pristup prirodnim resursima. “U ovoj je zemlji vrlo teško opstati. Tko u rukama drži glavni ključ želi izjesti cijelu Indiju”, kaže. “A oni koji taj ključ nemaju bore se za opstanak.”

Vikas Bajaj i Jim Yardley; Sruthi Gottipati i Hari Kumar doprinjeli izvještaju