Loš vjetar koji ne nosi nikome dobro puše cijelim planetom, dok za mnoge u Kini čak i jaki naleti vjetra koji je prilično zamrznuo svjetsku ekonomiju nose okrepljujuću poruku. Jer uspon Kine u proteklih tri desetljeća, istovremeno velik i začuđujuć, nije krajnjim ultranacionalistima pružio potpunu zadovoljštinu – istovremen pad Zapada.

Međutim, sada je kapitalizam u velikim problemima, najviše u zemljama koje su ga iznjedrile i uzdignule na ideološki pijedestal. Europa i Japan, duboko pogođeni najvećom krizom od Drugog svjetskog rata, nisu rivali vrijedni usporedbe. Amerika, svjetska supersila, više nije u naponu snage. Tako da, iako se u javnosti suzdržavaju od trijumfalizma, kineski lideri u Pekingu osjećaju kako im je globalna premoć u narednom vremenu zapravo na dohvat ruke. Kineski premijer Wen Jiabao pomalo “mijenja ploču” te u govorima o položaju i potencijalima svoje zemlje sve više izostavlja opisni pridjev – skroman. Tako više Kinu ne smatra sporednim igračem na svjetskoj ekonomsko-političkoj sceni čije se područje interesa svodi isključivo na vlastito dvorište. Govori o novoj Kini, supersili, te istovremeno opominje Ameriku kako mora budno paziti i štititi kineske prekooceanske investicije i interese koji nisu mali, odnosno prelaze vrijednost od bilijun dolara. No osnovu ove snažnije pozicije Kine, njeni lideri sada mogu sa smješkom odbaciti neoprezne izjave novog američkog ministra financija o navodnoj kineskoj manipulaciji vrijednošću valute. Hillary Clinton je u Pekingu dočekana dobrodošlicom, ali samo kao jedna od jednakih, a kineska mornarica je pokušala isprovocirati pomorsku konfrontaciju sa američkim špijunskim brodom u Južnom kineskom moru. No, za razliku od ostalih, Amerika još uvijek nekako kotira kao rival vrijedan pažnje. Europa je, negdje daleko na horizontu, u potpunosti ignorirana – summit EU je otkazan, a Francuska je još uvijek na crnoj listi jer se Sarkozy usudio primiti Dalaj lamu. Za Kinu je trenutno, dakle, Amerika danas jedini oponent u bitci za tron supersile broj jedan. Stoga će planirano okupljanje zemalja članica G20 u Londonu idućeg mjeseca, zapravo biti promatrano kroz prizmu sastanka G2, odnosno sastanka između Obame i kineskog predsjednika Hu Jintaoa. Takva perspektiva, odnosno važnost bipolarnog odnosa Amerike i Kine, ne zabrinjava samo Europljane, koji nisu stigli ni proslaviti kraj Busha i njegove unipolarne politike. Japan, već godinama paranoidan od jačanja uloge velikog azijskog rivala, također se ne želi naći na pola puta između Pacifičkog duopola. U samom Washingtonu, u kojem je Kongres pod dojmom opčaranosti kineskim rivalom, mogućnost ustoličenja protekcionizma kao zaštitne mjere u ekonomskim neprilikama postaje sve upitnijom.