Jedne noći u rujnu 2008. godine, Josef Ackermann primio je hitni poziv iz Berlina. Nazvala ga je njemačka kancelarka Anglea Merkel i rekla kako je jedna velika njemačka banka na rubu kolapsa. Bilo je četrdeset i pet minuta poslije ponoći, što je značilo da se diljem Azije uskoro otvaraju nestabilna financijska tržišta. Zamolila ga je može li, kao ravnatelj Deutsche Banka, pomoći posrnulom zajmodavcu.

U samo nekoliko minuta, Ackermann je uvjerio njemačke bankare da prikupe 8,5 milijardi eura pomoći. Ovaj je 63godišnjak iz panike 2008. godine izišao kao najmoćniji, a možda i najopasniji bankar u Europi. Svakodnevno savjetuje političare i zakonodavce o najvećim problemima današnjice, kao što su grčka dužnička kriza i sve veći jaz između ekonomski snažnih europskih država poput Njemačke te slabijih, poput Irske i Portugala.No nije tajna čemu je Ackermann, po financijskom pitanju, odan: isključivo bankama. Primjerice, ustrajno tvrdi kako bi bilo kakav oprost grčkog duga predstavljao golemu pogrešku. Što bi bilo tako loše u vezi toga? Europske banke bi jako puno izgubile. Trenutno je europsko rješenje grčkog problema zapravo istovjetno Ackermannovom: još novca u financijskom paketu spasa i više štednje, što je pristup za kojega mnogi ekonomisti smatraju da ne pruža nikakvu nadu za oporavak. Ackermann se također bori protiv strožeg nadzora banaka jer smatra kako bi on izazvao smanjenje broja zajmova, što neki ekonomisti smatraju smiješnim paradoksom. Čak i neki Ackermannovi kolege iz bankarskog svijeta ne slažu se s njegovim stavovima. Jedan je dužnosnik izjavio kako Ackermannova obrana bankarskih interesa ne uzima u obzir mišljenje javnosti. “Mi kao industrijska grana imamo problem s ugledom kojega moramo biti svjesni i kojega moramo pokušati riješiti”, izjavio je ovaj bankar. No Ackermann umanjuje važnost svog odnosa s kancelarkom Merkel. “Od izbijanja financijske krize, odnos banaka i vlada postao je teži”, tvrdi. Međutim, kancelarka Merkel ga još uvijek posjećuje i naziva. “On je politička životinja”, tvrdi Roland Berger, vlasnik savjetodavne tvrtke. “Nisam siguran da bi Njemačka bez njega tako uspješno riješila sve ove krizne situacije.”

Ackermann je dao nekoliko izjava koje su pomalo razočarale kancelarku Merkel. Nedugo nakon što su europski vođe prošlog svibnja odlučili omogućiti Grčkoj paket spasa, upozorio je kako postoji mogućnost da ta zemlja neće uspjeti otplatiti dugove. Spomenuo je kako bi samo postojanje eura moglo postati ugroženo ukoliko ostale slabe ekonomije Europske unije izgube povjerenje ulagača. Financijska tržišta podivljala su uslijed takvih njegovih izjava, što je uzrokovalo i javni prijekor Ackermannu od strane Wolfganga Schäublea, ministra financija u vladi kancelarke Merkel. Međutim, već u lipnju su se ti Ackermannovi kometari pokazali dalekovidnima, budući da sada grčki premijer George Papandreou s naporom pokušava uvjeriti svoj narod da pristane na još strožije mjere štednje. I sam Wolfgang Schäuble upozorio je na “akutnu opasnost koja prijeti ukoliko Grčka ne bude mogla otplatiti dugove.”Na godišnjem sastanku dioničara Deutsche Banka u svibnju, Ackermann je rekao: “Osobito tijekom posljednjih nekoliko godina, Deutsche Bank je dodatno ojačao ugled koji uživa diljem svijeta. Nijedna poslovna transakcija nije vrijedna gubitka takvog ugleda i vjerodostojnosti banke.” No ugled kako Ackermanna, tako i njegove banke, zadobio je nekoliko teških udaraca. Deutsche Bank je bio ključni igrač u onim toksičnim kolateralnim dužničkim obvezama koje je Wall Street prodao u razdoblju napuhanog hipotekarnog tržišta.

Ackermann se hvali kako je Deutsche Bank prošao kroz krizu bez izravne pomoći vlade, što je tvrdnja koja frustrira njegove kritičare. Zapravo je Deutsche Bank primao svojevrsnu tajnu pomoć kad je vlada Sjedinjenih Američkih Država intervenirala radi spasa grupacije American International Group. Simon Johnson, bivši glavni ekonomist Međunarodnog monetarnog fonda i ugledni kritičar Wall Streeta, nazvao je Ackermanna “jednim od najopasnijih bankara na svijetu”. Zašto? Zato što, kako tvrdi Johnson, Ackermann još uvijek zahtijeva od Deutsche Banka da godišnje ostvari 25 posto prinosa na dionički kapital, prije oporezivanja. Martin Hellwig, ekonomist i ravnatelj bonske podružnice Instituta Maxa Plancka, tvrdi kako su takvi prihodi mogući jedino u bankama koje znaju kako će biti spašene ukoliko se nađu u nevolji. Ackermann nas uvjerava kako će se povući iz Deutsche Banka 2013. godine te kako će odluku o njegovom nasljedniku donijeti Nadzorni odbor. Međutim, ni to se neće razlikovati od brojnih drugih zbivanja u svijetu europskih financija, pa će on zasigurno imati pravo glasa kod izbora nasljednika. “To nije u mom opisu posla, ali, naravno, bit ću na neki način uključen”, objasnio je.

Jack Ewing i Liz Alderman