Kreditna kriza koja je prvotno pogodila Sjedinjene Države, a poslije se prelila na cijeli svijet, rezultirala je državnim intervencionizmom kojime su vlade krenule u spašavanje svojih financijskih institucija. Kapitalističke su države posegnule u državne budžete kako bi spasile financijski sektor i tako pokušale zaustaviti kolaps koji je počeo pogađati sve sfere društvenog, političkog i ekonomskog života. Kapitalisti su se oduvijek protivili državnom intervencionizmu, smatrajući ga “kugom” koja će zatrovati tržište utemeljeno na laissez -faireu – doktrini koja odlučno tvrdi da ekonomski sustavi najbolje funkcioniraju bez vladina utjecaja, no ovaj su put ipak morali posegnuti za tom nepopularnom im mjerom.

No iako mnogi smatraju kako je takav oblik spašavanja posrnulog financijskog sustava nespojiv s kapitalističkom ideologijom, povijest pokazuje da to i nije u potpunosti točno. Najbolje primjere pružaju upravo Sjedinjene Države, popularno zvane “utvrdom kapitalizma”. Potez američke vlade za stjecanjem vlasništva nad domaćim bankama može se smatrati izvanrednim korakom, ali ne i besprimjernim. Iako Sjedinjene Države na veliko slave laissez faire doktrinu kao ekonomski ideal, povijest je pokazala da su američke vlade znale nacionalizirati i željezničke kompanije, rudnike, čeličane, pa čak i preuzimati kontrolne pakete u bankama. Sve se to radilo pod politikom zaštite nacionalnih interesa. U Americi se na sam spomen “nacionalizacije” mnogima diže kosa na glavi. Osim duboko ukorijenjenog protivljenja državnom intervencionizmu, taj pojam ima i kulturološku pozadinu budući da Amerikance nacionalizacija neizbježno podsjeća na socijalizam. Ipak, ovakve poteze američka je vlada vukla i prije. Tako je za vrijeme Prvog svjetskog rata, 1917. godine, Washington pod svoje uzeo željeznicu kako bi osigurao isporuku robe i naoružanja te transport vojnika. Tijekom Drugog svjetskog rata vlada je ponovo zaplijenila željeznice, kao i veliki broj drugih kompanija, poput rudnika, čeličana, pa čak i maloprodajnog lanca Montgomery Ward, inače prvog lanca maloprodaje koji je još od 1872. isporučivao naručenu robu putem pošte. Za vrijeme rata u Koreji američki predsjednik Harry Truman zaplijenio je 88 čeličana diljem zemlje strahujući kako bi moglo doći do štrajkova koji bi pogodili proizvodnju oružja. Ta prisilna nacionalizacija ipak nije trajala dugo, jer ju je Vrhovni sud proglasio kao neustavno prekoračenje predsjedničkih ovlasti. Što se tiče bankarstva, američka je vlada 1984. godine postala 80-postotni vlasnik banke Continental Illinois National Bank and Trust koja se raspadala zbog davanja loših zajmova. I ona je nekoć smatrana prevelikom da bi joj se nešto loše moglo dogoditi. Banka je 1984. prodana Bank of America. Najsličniji slučaj današnjem stanju, slažu se stručnjaci, jest investicija koju je poduzela vladina agencija Reconstruction Finance Corporation u 30-im godinaam prošlog stoljeća, kada je davala zajmove ne samo bankama u krizi već i kupovala udjele u čak 6000 banaka, što ju je ukupno stajalo tri milijarde dolara, što bi u današnjim dolarima iznosilo između 400 i 500 milijardi dolara. Kada se ekonomija stabilizirala, vlada je dionice prodala privatnim investitorima samih banaka.

Činjenice

Laissez-faire
Iako Sjedinjene Države na veliko slave laissez-faire doktrinu kao ekonomski ideal, povijest je pokazala da su američke vlade znale nacionalizirati i željezničke kompanije, rudnike, čeličane, pa čak i preuzimati kontrolne pakete u bankama. Sve se to radilo pod politikom zaštite nacionalnih interesa.
Ratna nacionalizacija
Za vrijeme Prvog svjetskog rata, Washington je pod svoje uzeo željeznicu kako bi osigurao isporuku robe i naoružanja te transport vojnika. Dioničari i vlasnici državnih obveznica bili su kompenizirani, a željeznice su nakon rata bile vraćene vlasnicima. U Drugom svjetskom ratu vlada je osim željeznica zapljenila čeličane i rudnike, pa čak i jedan maloprodajni lanac.