Bankarstvo sebe portretira kao nemilosrdnu industriju, izdašnu pri davanju nagrada, ali nepokolebivo pri svom tretiranju onih koji ne ispunjavaju norme. U godini nakon ulaska u kreditnu krizu prečesto je bilo nepokolebivo u svojim nagradama i izdašno u svojem pristupu neuspjehu.

Tri banke koje su pretrpile najveće gubitke od kada su krediti počeli propadati – Citigroup, Merrill Lynch i UBS – “pomele” su svoje stare rukovoditelje od kada su započeli njihovi problemi. Ali od deset banaka koje su u prošloj godini potrošile najviše crvene tinte, pet ima iste rukovoditelje na pozicijama.Neke od njih mogu prikupiti pristojne argumente za kontinuitet. HSBC, koja je 4. kolovoza objavila svoje rezultate poslovanja u prvom kvartalu, imala je velike gubitke, ali ima snažne rezerve kapitala i njezino poslovanje je dobro rašireno; njezine dionice su bile jedna od rijetkih oaza za investitore u banke. Bank of America može opravdano tvrditi da je stajala na odstojanju od najgorih ekscesa američkog naglog porasta hipotekarnih kredita. Washington Mutual, štedionica bazirana u Seattlu, pretrpjela je najveći pad vrijednosti dionica od ovih deset. Kerry Killinger je učinio dovoljno štete da u lipnju izgubi svoje mjesto predsjednika, ali očito ne i dovoljno da izgubi svoju poziciju glavnog izvršnog direktora. John Mack je zadržao obje pozicije pri Morgan Stanleyju usprkos traljavom upravljanju rizikom.Priče o preživljavanju šire se i daleko izvan prvih deset. Čini se da je posebno teško dobiti otkaz u britanskim bankama. Šefovi Fannie Mae i Freddie Maca, američkih šepavih hipotekarnih divova, i dalje dobivaju lijepe plaće. Otpuštanje ljudi ne garantira uspjeh: sada su vidljivi znakovi nestrpljenja s novim rukovodiocima poput Johna Thaina iz Merrilla. Ali to bi trebala biti cijena neuspjeha.