Unatoč NATO bombama i projektilima koji neprestano padaju na libijski glavni grad, unatoč činjenici da su mu dani odbrojani, pukovnik Moamer Gadafi jedne je lipanjske nedjelje mirno sjeo i odigrao partiju šaha s Kirsanom Iljinovim, ruskim predsjednikom Svjetske šahovske federacije, koji je inače čvrsto uvjeren u postojanje izvanzemaljaca.

Pukovnik Gadafi čak se i nasmijao kad mu je diplomatski ponuđen pat. Očito je i on zatočen u iluzornom poricanju stvarnosti kao što su bili i mnogi drugi autokratski vladari u trenucima najočajnijeg kaosa pred vratima svojim palača: Staljin se navodno povukao u osamu u danima nakon invazije njemačkih tenkova, a Mao Zedong zabavljao se s konkubinama dok su revnosni pristaše Crvene straže harali Kinom.Tripoli je danas carstvo iluzija i samoobmana. Ovo je svijet u kojemu dokazi daju naslutiti kako je pukovnik Gadafi, “bratski vođa” i “revolucionarni predvodnik”, poveo svoje sljedbenike u slijepu ulicu, gdje se tek nekolicina osoba s pristupom pukovniku, po vlastitom priznanju usuđuje prošaptati da je igra gotova, svijet u kojemu cijela vojska službenih glasnogovornika neprestano izvrće istinu.Ukratko, to je svijet u kojemu vođa okružen razornim građanskim ratom smatra kako je normalno da provede nedjeljno poslijepodne igrajući šah.Prema svemu sudeći, neobičan je manjak strogoće i nepopustljivosti u Gadafijevoj diktaturi. Čini se kako je u Libiji, bar u one dvije trećine države koje još nisu pod kontrolom pobunjenika, diktatura koja ima sve standardne instrumente gušenja pobune izgubila dio svoje moći da zapovijeda odanim pristašama. U Tripoliju Libijci otvoreno iskazuju mržnju prema pukovniku Gadafiju i oduševljeno pričaju o NATO-vom bombardiranju njegovih uporišta. Neki ga, više iz navike, brane, ali prevladava iščekivanje dana kad će ovaj libijski vođa biti izručen smetlištu povijesti.Primjerice, jedan je obrazovani mladi prodavač povrća u Medini samo otpuhnuo kad se pored njega provezao kombi s Gadafijevim pristašama koji su izvikivali ime libijskog vođe i na engleskom jeziku prokomentirao: “Plaćaju im deset dinara dnevno da to čine. To ništa ne znači.”

Kad smo ga pitali kakav ishod priželjkuje, odgovorio je: “Poput Martina Luthera Kinga, ja imam san, san o Libiji. Pobjeda je na putu. Kad više ne bude bilo Gadafija, sve će biti dobro.”U atriju jedne stare otomanske građevine, među pticama pjevicama u kavezima, sjedili su muškarci, pušili, kartali i ležerno razgovarali o tome koliko iščekuju nadolazeće promjene. Rekli su kako su bijesni na pukovnika Gadafija jer je mnoge Libijce osudio na oskudicu i siromaštvo dok je sam potrošio cijelo naftno bogatstvo.“Prije njega, bili smo ponosan narod”, izjavio je jedan muškarac. “Kad danas u nekoj zračnoj luci pokažete libijsku putovnicu, ljudi vas gledaju s nepovjerenjem. Sve to zato što je on bombardirao strane avione i ubio toliko ljudi u inozemstvu. On je destruktivna osoba.”Ono što nas je iznenadilo u ovim susretima jest činjenica da je Gadafijeva vlada otpočetka iskazala spremnost za nasilnu borbu s protivnicima. Novo izviješće Vijeća Ujedinjenih naroda za ljudska prava detaljno izlaže užasne zločine koje su počinile obje strane uključene u građanski rat, ali oštrije osuđuje vladu i navodi niz napada po obrascu “pucaj da ubiješ”, koji su rezultirali desecima mrtvih među prosvjednicima te prepade tajne policije u kojima su na stotine osoba zatočene ili “nestale”.Upravo zbog takve okrutnosti, zapanjujuća je ustrajnost pobune na ulicama Tripolija. No, moguće je da je vlada danas jednostavno primorana prihvatiti nešto što bi u prošlosti ugušila.Prema drugoj teoriji, vladi koja je u prethodnih desetak godina pokušala oslikati staru diktaturu privlačnijim bojama, takva se taktika obila o lice, pa je veliki broj Libijaca odlučio kako više neće trpjeti represiju.Međutim, dužnosnici koji govore u ime vlade uporno predstavljaju iluzornu verziju stvarnosti u kojoj su vladine snage samo na korak do konačne pobjede nad slabom nekolicinom pobunjenika, a pukovnik Gadafi je voljeni vođa velike većine Libijaca.Iako okruženi prijetnjama, ti se dužnosnici ponašaju kao da postoji samo jedna stvarnost, stvarnost diktature pukovnika Gadafija.Sve se druge činjenice moraju iskriviti, pri čemu nisu bitne posljedice po njihovu vjerodostojnost, sve samo kako bi se njega zadržalo na vlasti.

John F. Burns