U pozadini jada Velike depresije američko je gospodarstvo tridesetih godina prošlog stoljeća osjetno napredovalo. Izumljena je televizija i najlonske čarape; frižideri i perilice postali su proizvodi masovnog tržišta; željeznički su putovi postali brži, a ceste ravnije i šire. Kao što je rekao povjesničar ekonomije Alexander Field, tridesete su bile “najnaprednije desetljeće prošlog stoljeća u pogledu tehnologije”.

Ekonomisti razlikuju cikličke i dugoročne trendove, to jest, kratkoročne fluktuacije i dugoročne promjene u temeljnoj strukturi gospodarstva. Nijedno drugo desetljeće ne upućuje na tu razliku kao tridesete. U cikličkom smislu radilo se o najgorem desetljeću 20. stoljeća, a dugoročno gledano, o jednom od najboljih. Očito bi bilo lijepo kad bismo u tom djeliću povijesti pronašli utjehu. Ako ništa drugo, tridesete su obrnut primjer. Najviše zabrinjava to što su se u trenutnoj krizi udružili očiti kratkoročni problemi nastali uslijed financijske krize i manje očiti dugoročni problemi, poput desetljetnog pada broja novih tvrtki i stagnacije u obrazovanju. “Suočeni smo s učinkom dvostruke nesreće”, smatra John Haltiwanger, profesor ekonomije na Sveučilištu u Marylandu. Time se povećava mogućnost da Sjedinjene Američke Države ne pate samo od ozbiljnog pada gospodarstva, već i da su ušle u fazu u kojoj je visoka stopa nezaposlenosti postala norma. SAD je očito upao u razdoblje slično onome s kojim se bori Europa u posljednjoj generaciji: bogat je, ali ima velikih problema i stopa nezaposlenosti kronično je visoka. Usto, smanjenje potrošačke moći najvećeg gospodarstva u svijetu – u kojem je 70 posto bruto domaćeg proizvoda vezano za potrošnju – nije dobar znak za oporavak svjetskog gospodarstva od najgore krize od vremena Velike depresije. Gotovo 6,5 milijuna ljudi u SADu službeno je nezaposleno barem šest mjeseci, a još nekoliko milijuna njih od 2008. godine više ne pripada radnoj snazi, što znači da više ne traže posao.

Dakako, iznošenje mračnih prognoza o američkom gospodarstvu zna biti opasno. U posljednjih pedeset godina zloguki su proroci tvrdili da SAD zaostaje za Sovjetskim Savezom, Japanom i Njemačkom i svaki se put pokazalo da su u krivu. Amerika II ima prednosti pred svim drugim državama. Najbolju investicijsku mrežu, pravnu državu, kulturu spremnog prihvaćanja rizika i privlačnost za doseljenike. Takve snažne točke često dovode do razvoja nove velike industrije. Dio se toga dogodio tijekom tridesetih, ali i devedesetih, kad su mnogi bili zabrinuti zbog manjka radnih mjesta i gospodarskog pada. Na konferenciji održanoj 1992. godine Bill Clinton je govorio o gospodarstvu, a internet nitko nije ni spomenuo. Tijekom tridesetih SAD je značajno gradio proizvodne kapaciteta, kao što Alexander Field ističe u knjizi “A Great Leap Forward”. S obzirom na to da se u Velikoj depresiji ugasila neučinkovita proizvodnja, a nastale nove tehnologije, gospodarstvo je jačalo mišiće i gubilo masne naslage. Zahvaljujući takvim promjenama i golemom valu industrijalizacije nakon Drugog svjetskog rata, lako je došlo do poslijeratnog procvata. S druge strane, u sljedećih nekoliko godina gospodarstvo je radilo na izgradnji proizvodnih kapaciteta. Nema suvremena verzije željeznice iz 1870., automobilske industrije iz dvadesetih ili čak internetskog sektora iz devedesetih. Ukupna je gospodarska proizvodnja u posljednjih deset godina, gledano prema bruto domaćem proizvodu, rasla sporije nego i u jednom desetljeću od pedesetih godina prošlog stoljeća. Osim financijske krize, najvažniji je razlog ukupna razina stručnosti radne snage. SAD je jedina bogata zemlja na svijetu koja u proteklih trideset godina nije značajno povećala udio mladih odraslih ljudi s diplomom. Naprimjer, Australija, Novi Zeland, Kanada i veći dio sjeverne Europe značajno su napredovali u pogledu obrazovanja od osamdesetih godina prošlog stoljeća do danas, a njihove stope nezaposlenosti, koje su nekoć bile više od naše, danas su niže.

Američko gospodarstvo također pati od loše raspodjele resursa. Tri goleme industrijske grane, financijski sektor, zdravstvo i nekretnine, danas imaju značajan udio neproduktivnih kapaciteta. Na području zdravstva SAD po osobi troši najmanje 50 posto više na jednu osobu nego u bilo kojoj drugoj zemlji, a rezultati nisu osjetno bolji. U financijskom se sektoru promet značajno povećao u posljednjih nekoliko desetljeća, no nije jasno koliko je financijska aktivnost utjecala na povećanje standarda života. Paul Volcker, bivši čelnik Saveznih rezervi, šaljivo je izjavio da je bankomat jedini koristan financijski izum u posljednje vrijeme. U tim se industrijskim granama često postavlja pitanje koriste li se resursima koji bi mogli pomoći razvoju gospodarstva na drugi način. “Problem zdravstva vrlo je sličan problemu financijskog sektora”, kaže Lawrence Katz, ekonomist s Harvarda, “utoliko što nevjerojatno nadareni ljudi svoj dar troše na nešto što je zapravo igra nultog zbroja.” Financije, zdravstvo i nekretnine razlikuju se od pokretača rasta iz prošlosti, koji su donosili temeljne vrijednosti, kao što je brži prijevoz ili novo znanje, i drugim industrijskim granama dopuštali da grade uspjeh na njihovim postignućima. Stopa otvaranja novih tvrtki u posljednjih deset godina također opada, kao i broj novih radnih mjesta u postojećim tvrtkama. “Trenutni problem nije u tome što dolazi do masovnog otpuštanja”, kaže Katz, “već što se ne zapošljava.” Ako se povijest ponavlja, ova će se situacija kadtad popraviti, no zasad nema opravdanja za optimizam, a američko je gospodarstvo milijunima radnih mjesta udaljeno od barem prosječne stabilnosti.

David Leonhardt