Treći val “outsourcinga” koji je zahvatio siromašne afričke zemlje zabrinuo je međunarodnu zajednicu. Afričke zemlje sada daruju goleme površine poljoprivrednog zemljišta stranim državama i investitorima. U zamjenu dobivaju samo neprecizna obećanja o otvaranju radnih mjesta i gradnji infrastrukture. Dva tijela Ujedinjenih naroda, Organizacija za hranu i poljoprivredu i Međunarodni fond za poljoprivredni razvoj, u suradnji s Međunarodnim institutom za okoliš i razvoj, prošlog su mjeseca objavila prvu ozbiljnu studiju tog fenomena.

U izvještaju “Otimanje zemlje ili prilika za razvoj organizacije” naglašavaju da “većina sporazuma o zemljištu obuhvaćena istraživanjem nije uključivala naknade ili da su naknade bile minimalne” te upozoravaju da raznorazna obećanja koja strane države daju pri potpisivanju često ne obvezuju. Trend “otimanja poljoprivrednog zemljišta” pokrenule su bogate države koje su prisiljene uvoziti velike količine hrane jer ih nisu u mogućnosti same proizvesti zbog nedostatka obradivih površina. Golem rast cijena hrane, zabilježen od početka 2007. do sredine 2008., ozbiljno je zabrinuo uvoznike. Problem čak nije ni u samim cijenama, nego u tendenciji zemalja izvoznika prema protekcionizmu. Kako bi spriječile rast cijena hrane na domaćim tržištima, Ukrajina i Indija su u jednom trenutku potpuno zabranile izvoz žitarica; Argentina je podigla poreze na izvoz do te mjere da se velik dio izvoznika okrenuo domaćem tržištu. Rješenje Saudijske Arabije bilo je traženje zemljišta u inozemstvu, a njezin primjer su slijedile ostale države regije, Južna Koreja i Kina. Većina tih država orijentira se na proizvodnju osnovnih prehrambenih namirnica i stvaranje sigurnih zaliha hrane, no zemlje koje nemaju zalihe nafte sve se češće bave proizvodnjom sirovina za biogoriva. Međunarodni institut za istraživanje politike o hrani (IFPRI) tvrdi da su od 2006. do danas strani državljani pregovarali o osiguravanju između 15 i 20 milijuna hektara poljoprivrednog zemljišta u siromašnim državama, od čega je velik dio transakcija već ugovoren. Prema IFPRI-u sporazumi vrijede od 20 do 30 milijardi dolara. Na tom zemljištu će se nakon kultivacije proizvoditi otprilike 30-40 milijuna tona žitarica godišnje. Sada se u cijelome svijetu proizvodi oko 220 milijuna tona godišnje. Zašto su takvi sporazumi privlačni za države koje svoju zemlju daju u bescjenje? U zemljama u razvoju prinosi od poljoprivrede znatno su niži nego u razvijenim zemljama. Afrika je od 1980. do 2004. imala najnižu poljoprivrednu proizvodnju po radniku u svijetu. U tom razdoblju smanjene su investicije u poljoprivredu, kao i strana pomoć za poljoprivrednike. Države se nadaju da će strane investicije pomoći unaprijediti njihovu poljoprivredu, kao i stvoriti radna mjesta. Sudan očekuje da će arapske zemlje do 2010. povećati investicije u njezinu poljoprivredu na 7,5 milijardi dolara. Kina diljem Afrike osniva centre za poljoprivredna istraživanja. Investitori obećavaju nove sorte sjemena, radna mjesta, škole, bolnice i ceste. U zamjenu Sudan, koji prima goleme količine pomoći u hrani, dopušta investitorima da izvezu 70 posto uroda. Etiopija pak investitorima iz Saudijske Arabije dopušta izvoz svih prinosa iako 4,6 milijuna Etiopljana pati od pothranjenosti, a država prima 230.000 tona pomoći u hrani.

Diktatorski režim

Banana republika
Izraz “banana republika” izvorno se odnosio na države s diktatorskim režimima čijim su ekonomijama dominirale plantaže voća u vlasništvu stranaca. Nekada su se poljoprivrednom proizvodnjom u inozemstvu uglavnom bavili privatni investitori, koji su na plantažama proizvodili egzotične i skupe poljoprivredne proizvode.

Kodeks ponašanja
Razna međunarodna tijela su u procesu stvaranja kodeksa ponašanja koji bi se odnosio na obveze stranih poljoprivrednika prema državama u kojima se nalaze njihova zemljišta. Većina tih kodeksa orijenitira se prema koristi za lokalno stanovništvo kroz otvaranje radnih mjesta, povećanje transparentnosti i poštovanje nacionalnih trgovinskih politika.