Nacije su, kao i ljudi, ponekad tužne, i upravo su sada Sjedinjene Države, obično najsamopouzdanije mjesto na svijetu, neraspoložene. Osam od deset Amerikanaca smatra da njihova zemlja ide u krivom smjeru.

Nesretni George Bush je djelomično kriv za to: njegova razina popularnosti sada je niža od Nixonove. Ali mnogi su zabrinuti ne toliko zbog neuspjelog predsjednika, koliko zbog nacije u problemima. Jedan izvor brige je žalosno stanje Američkog kapitalizma. “Washingtonski sporazum” je objavio svijetu da će otvorena tržišta i deregulacija riješiti njegove probleme. Međutim, cijene američkih nekretnina padaju brže nego u vrijeme depresije, benzin je skuplji nego u 1970-ima, banke propadaju, dolar kaska za eurom, ekonomiji prijete i recesija i inflacija, povjerenje potrošača je upitno, a Belgijci su upravo kupili Budweiser, “pivo Amerike”. A ovo nezadovoljstvo nije izazvalo samo pogoršano stanje. Mnogi Amerikanci se osjećaju kao da su propustili procvat. Između 2002. i 2006. prihodi 99 posto ljudi rasli su u prosjeku 1 posto godišnje, dok su prihodi 1 posto na vrhu rasli za 11 posto godišnje; tri četvrtine ekonomskih koristi tijekom Busheva predsjednikovanja pripale su tim 1 posto na vrhu. Ekonomska zavist, koju se nekad smatralo europskim porokom, sada postoji svuda. Bogati se u govorima Baracka Obame pojavljuju ne kao poduzetnički uzori, nego kao moderne verzije “zlotvora velikog bogatstva” koje je pred jedno stoljeće javno optuživao Teddy Roosevelt: ova generacija umjesto da gradi trustove, izbjegava poreze i šalje poslove u Meksiko. Globalizacija je pod paljbom: slobodna trgovina je manje popularna u Sjedinjenim Državama nego u bilo kojoj drugoj razvijenoj zemlji i nacija koju su izgradili imigranti gradi ogradu da ih zadrži izvan svojih granica. Ljudi rogobore o tome da građenje nacije počinje kod kuće: zašto bi, pitaju se mnogi, američka djeca bila lošija u čitanju od poljske i u matematici od litavske? U inozemstvu Amerika je potrošila velike količine krvi i bogatstva bez velike svrhe. U Iraku će pronalaženje prihvatljivog izlaska izgledati kao uspjeh; Afganistan klizi. Američka tvrdnja da je svjetionik slobode u tmurnom svijetu zasjenjena je Guatanamom, Abu Ghraibom i izrugivanjem Ženevskoj konvenciji u paničnom i očajničkom “zauzimanju stava” nakon 11. rujna. Europljani više ne brinu o američkoj prevlasti. Francuzi su, neki kažu, bolje razumjeli arapski svijet nego novi konzervativci. Rusija, Arapi iz Zaljeva i rastuće sile Azije otvoreno ismijavaju Washingtonski sporazum. Kina posebno plaši Ameriku – i mogla bi je uplašiti i više tijekom sljedećih nekoliko tjedana prikupljanja olimpijskih medalja. Amerikanci raspravljaju o rastu Kine i svojem relativnom padu koji je uslijedio; u Washingtonu je mjerenje kada će ih kineska ekonomija prerasti i brojanje njezinih raketa i podmornica postalo popularna razonoda. Prije nekoliko godina niti jednog političara se ne bi moglo vidjeti s knjigom nazvanom “Postamerički svijet”, a Obama je viđen kako upadljivo čita Fareed Zakarijinu nedavno izišlu knjigu.
(Economist)