Apple ima problem s gotovinom. Ne radi se o tome da je gotovine previše, s obzirom na to da su 30. lipnja objavili da imaju čak 76 milijardi dolara, već o tome da se od toga čak 41 milijarda dolara nalazi u inozemstvu. Tvrtka novac ne želi vratiti u Sjedinjene Američke Države, ponajprije zbog poreza, ali i sve veće prisutnosti na prekomorskih tržištima. Taj problem sve više mori američki poslovni sektor.

U izvješću objavljenom u svibnju tvrtka JPMorgan Chase procijenila je da 519 američkih multinacionalnih tvrtki drži čak 1,375 bilijuna dolara izvan SADa. Problem je naročito zahvatio tvrtke koje se bave tehnologijom, koje zbog cikličke naravi posla gomilaju gotovinu. Tvrtka Moody’s nedavno je objavila da Microsoft u inozemstvu drži 42 milijarde dolara, što je više od 80 posto ukupne gotovine tvrtke, a Cisco Systems gotovo 90 posto ili 38,8 milijardi dolara. Google je tada od ukupno 40 milijardi dolara gotovine preko 43 posto držao izvan zemlje. Novac multinacionalki zarađen i vraćen u SAD podliježe porezu na dividendu, koji može narasti i na 35 posto. Taj porez dijelom mogu namiriti davanjima u inozemstvu, no svejedno bi platile razmjerno visoku stopu poreza. Usto, mnoge američke tvrtke novac žele držati u inozemstvu kako bi u uložile ili kupile nove tvrtke u regijama visokog rasta. Nedavno je jednim istraživanjem Standard & Poor’s otkrio da se čak 50 posto prodaje tvrtki koje se nalaze na njihovu indeksu S&P 500 ostvaruje izvan SAD-a. Također je naznačeno da navedene tvrtke više poreza plaćaju drugim zemljama nego vladi SAD-a. Čak 60 posto prodaje tvrtka Apple ostvaruje u inozemstvu, a očekuje se da će prodaja Appleu i drugim tvrtkama u inozemstvu i dalje rasti. Važeća porezna politika očigledno mijenja praksu američkih tvrtki. Jedan od razloga zašto je Microsoft kupio Skype jest to što je sjedište tvrtke u Luksemburgu. Microsoft je novac zarađen u inozemstvu mogao uložiti u kupnju nove tvrtke bez prethodne repatrijacije kapitala. Mnoge američke tvrtke u svakom tromjesečju sredstva vraćaju u SAD, a potom ih do kraja tromjesečja vraćaju u inozemstvo kako ne bi podlijegale obračunu dividende. Kongres je 2004. godine donio Zakon o stvaranju radnih mjesta, koji je za tvrtke koje vraćaju novac u SAD poslužio kao svojevrstan porezni praznik.

Porez na dividendu smanjen je sa 35 posto na 5,25 posto, a Kongres je zauzvrat zatražio da se sav vraćeni novac uloži u SAD te da se ne koristi za isplatu dividende i ponovni otkup dionica. Jednim je istraživanjem utvrđeno da je u godinu dana nakon izglasavanja zakona repatrijacijom utrženo 299 milijardi dolara, čime je u odnosu na prethodnu godinu ostvareno povećanje od 230 milijardi. Pfizer, Merck, HewlettPackard, Johnson & Johnson i IBM vratili su ukupno 88 milijardi dolara. Međutim, umjesto povećanog ulaganja u SAD, tvrtke su od kapitala zarađenog na američkom tržištu isplatile dividendu te uložile u otkup dionica. Dioničari su novac potrošili, što znači da je ova porezna olakšica potaknula razvoj gospodarstva, iako u izvješću Kongresne službe za istraživanje stoji da su tvrtke koje su vratile novac u SAD u razdoblju od 2004. do 2006. godine smanjile broj zaposlenih. Zakon je također imao i pogubne posljedice jer američke tvrtke gomilaju novac u inozemstvu i čekaju repatrijaciju u nadi da će Kongres ponovno izglasati golemu poreznu olakšicu. Zašto igraju tu igru? Kongres bi mogao smanjiti poreznu stopu, ali danas vladaju globalne težnje, stoga nema smisla na taj način štititi novac. Što je još važnije, većina bi se tog novca vratila u SAD, što bi uravnotežilo protok novca i spriječilo odlijevanje ulaganja u inozemstvo. Trajno smanjenje porezne stope snizilo bi poreze i povećalo dohodak. Čak i da se većina novca uloži u isplatu dividende i otkup dionica, a dobar dio novca zadrži u inozemstvu, razumno bi bilo očekivati da će 300 do 600 mlrd. dolara biti vraćeno u zemlju. Obamina se administracija usprotivila takvom smanjenju porezne stope, no možda bi se mogla predomisliti. Tada bi američke multinacionalne tvrtke slobodnije trošile, što nam je u vrijeme krize itekako potrebno.

Steven M. Davidoff