Spašavanje žive glave. Užasnuto promatranje. Trčanje u pomoć. Nekoliko dana nakon napada znanstvenici Centra Columbia za usmenu povijest na Sveučilištu Columbia u New Yorku Newyorčane su počeli ispitivati da im opišu svoj doživljaj najpotresnijeg dana u povijesti grada. Sljedeće su priče izdvojene među 600 intervjua prikupljenih u Projektu usmene povijesti 11. rujna 2001. godine.

Ivy Barsky, zamjenica ravnatelja za programe Muzeja židovskog nasljeđa
Pomislila sam: “Eh, kasnim, možda ne bih trebala čitati rad i obaviti to što sam mislila, nego krenuti linijom E.” Da sam stvarno krenula linijom E, ostvario bi se jedan od sljedećih scenarija. Otišla bi linijom E do križanja 53. ulice i Avenije Lexington te onda prešla na liniju 6, a potom i na 4 i 5 ili bih išla ravno linijom E do Svjetskog trgovinskog centra i dalje pješice. Sjećam se da me pratio blagi osjećaj krivnje, ali sam samoj sebi rekla: “Znaš što, sastanak je tek u 11, neću se žuriti. Idem linijom R, kao i uvijek.” Vrata vlaka linije E su se zatvorila, a ja sam ostala čekati vlak R. Tek sam se puno kasnije, valjda danima nakon toga ili čak tjednima nakon svega prisjetila i pomislila: “Što bi se dogodilo da sam otišla linijom E?” Shvatila sam da bi linijom E sigurno otišla do Svjetskog trgovinskog centra.

Lucio Caputo,78. kat sjevernog tornja
U jednom trenutku, oko 8,45, čula se strašna eksplozija. Toranj se naginjao nalijevo i nadesno, sve je bilo prekriveno prašinom, sirene su se oglasile i svjetla ugasila. Mislio sam da je u prostoriji do moje došlo do eksplozije jer je bila toliko snažna i doimala se blizu. Izašao sam iz ureda vidjeti što se događa i od prašine ništa nisam uspio vidjeti. Izgledalo je kao da se spustila gusta magla. Čuo sam kako neki plaču i vrište, ali ih nisam vidio; pomislio sam da su na drugom kraju kata jer sam pretpostavio da je ondje došlo do eksplozije. Nisam, doduše, znao kakve eksplozije. Vratio sam se u ured i odlučio se spustiti stepenicama. Uzeo sam nekakve ručnike, bocu mineralne vode, mobitel i baterijsku svjetiljku i krenuo dolje. Dok sam se spuštao, zazvonio mi je mobitel; nazvao me prijatelj novinar koji je na CNN-u vidio što se dogodilo i rekao mi: “Zrakoplov je udario u Svjetski trgovinski centar, bježi što prije.” Prvih sam trideset katova trčao i nije bilo puno ljudi dok nisam došao na pedeseti kat. Tamo je bilo jako puno ljudi, koji su se slijevali sa svih katova. Neki koji su se spuštali s viših katova bili su strašno ozlijeđeni – jedna žena nije imala kože na sebi. Kao da se krumpir skuhao bez kore, golo meso.

John Guilfoy, zaposlenik American Expressa, Wall Street 40
Jedan je moj kolega, koji sjedi kraj mene, oko 8,50 zastao i rekao: “Pogledaj kroz prozor.” Tad smo vidjeli kao da nekakvi konfeti lete, kao papirnata zmija. Strašno čudno.

Barbara Pickell,zaposlenica u prodaji farmaceutske tvrtke, sjeverni toranj
Svi su počeli vrištati kad su vidjeli da ljudi iskaču iz zgrade. Nisam vidjela da itko skače s prozora jer je bilo previsoko, gotovo 400 metara u visinu, no kad su se počeli spuštati, izgledalo je kao da nešto tamno pada, a onda sam shvatila da su to ljudi. Jedna je osoba pala bliže našoj strani i jasno je se sjećam. Bio je to vrlo visok i mršav muškarac s tamnim odijelom i prslukom. Činilo mi se da je posve pri svijesti.

AnnMari Shannahan, konzultantica Vianta koja surađuje s tvrtkom Lehman Brothers, sjeverni toranj
Čula sam nekakvo čudno odzvanjanje; pogledala sam prema gore i vidjela kako netko skače sa zgrade. Bila sam potpuno zbunjena. Pomislila sam, ako čovjek skače, vjerojatno ga dolje čekaju vatrogasci s mrežama. Bilo mi je potpuno sve nadrealno. Učinilo mi se da nitko živ ne bi skakao s takve visine. Pomislila sam kako nema smisla da se takvo što događa jer dolje nema mreža ni policije. Ljudi su vrištali. U sljedećih petnaest minuta iz zgrade su iskakali jedni za drugim. Tek sam tad povezala kakvo je to odzvanjanje – tijela su udarala o tlo i proizvodila grozni zvuk. Cijeli je trg odzvanjao tim stravičnim zvukom.

Audrey J. Marcus, koordinatorica programa u Muzeju židovskog nasljeđa
Zapanjujuća je razlika između trenutka kad smo gledali drugi zrakoplov i onoga što se dogodilo trenutak kasnije – kao da se radi o dva različita svijeta. Kao da se doslovno mogu sjetiti trenutka kad se cijeli svijet promijenio i kad se moj život zauvijek promijenio. Jednu minutu vidite kako zgrada godi, a već sljedeću nitko od nas više nije siguran. Tako sam se osjećala. Nismo znali kamo krenuti, što učiniti, kako se zaštititi i što će se nakon toga dogoditi.

Amanda A. McGowan, stručnjakinja za investicijsko bankarstvo u tvrtci Keefe, Bruyete & Woods, južni toranj, 89. kat
Čekali smo da dizalo krene i nije se pokretalo. Bilo je 9,01, a ništa se nije događalo. Ponekad su se vrata znala sporije zatvarati, ali ovako sporo nisu. Čekali smo, vrata se nisu zatvarala. Nitko u tom trenutku nije rekao da bismo trebali izaći iz dizala. Odjednom su se vrata počela zatvarali, ja sam bila blizu vrata i negdje na pola metra prije nego što će se zatvoriti odjednom smo osjetili stravičan udarac. Kao da netko čitavu konstrukciju nabija šakom, kao da smo Liliputanci. Svi smo se srušili na pod.

Budućnost uz AI

Kako AI mijenja tržište rada i hoće li AI vještine biti novi kriterij u zapošljavanju?

Održivo upravljanje kulturnim prostorom

Nova inovacija na tvrđavama: Šibenik predvodi digitalnu renesansu baštine

Jerry Combo,zamjenik voditelja hitne službe
Taj smo opetovani tupi zvuk i mi čuli kad smo bili u predvorju i nismo mogli ni na slutiti zašto se ljudi bacaju. Znali smo da su vatrogasci krenuli gore pomoći im. Tad su nam javili da se radi o komercijalnom letu; nismo znali koliko je putnika bilo u zrakoplovu, ali s obzirom na to da je komercijalni let, znali smo da se radi o velikom broju ljudi. Tek što smo prešli cestu drugi se zrakoplov zabio u južni toranj. Iako je pogodio više katove, svi smo na ulici osjetili val vrućine od eksplozije. Čim se to dogodilo, svima nam je bilo jasno da to nije nesreća i da se borimo s nečim puno većim.

Gamil M. Tawfik, osnivač Arabic Channel, Manhattan promatrao iz Brooklyna
Kad sam stigao do Avenije Atlantic gdje mi je auto bio parkiran, vidio sam kako se prvi toranj ruši. Bio sam u šoku. Mislio sam da se ta zgrada nikad neće srušiti. Bio sam toliko ljut i uznemiren baš zato što sam je jako volio. Često sam jeo u restoranu Windows Around the World. Moja poslovnica Citibanke također se nalazila ondje. Kad god bi mi netko došao iz inozemstva, naprije bih ih odveo u Svjetski trgovinski centar da ih zadivim.

Robert Snyder, nastavnik na Sveučilištu Rutgers u Newarku u New Jerseyu, na posao putovao sa stanice ispod Svjetskog trgovinskog centra
A onda sam se okrenuo i vidio da je donji dio Manhattana prekriven apokaliptičnim dimom i vatrom. Drugi se toranj netom srušio, osjetili smo grmljavinu. Okrenuo sam se i vidio pravu scenu užasa – dim, neobična svjetla koja proviruju kroz plamen i prelijepo plavo nebo iznad nas. Podsjetilo me to na propagandni plakat iz Prvog svjetskog rata, koji prikazuje napad na Kip slobode dok podmornica izvire u newyorškoj luci, a ispod piše: “Ne dopustite da se to ovdje dogodi.” Sjećam se da sam pomislio: “Kvragu, stvarno nam se to događa.”

Rem de Lange, novinar iz Brooklyna
Kad sam krenuo nazad biciklom, vidio sam ljude zaprljane prašinom kako se vraćaju s mosta. Ti prvi ljudi očito nisu bili preblizu tornjeva i uspjeli su pobjeći preko mosta. No mislim da je tad bili oko 11 sati. Njih je policija evakuirala iz Manhattana preko mostova. Kakav je to neobičan prizor bio: ljudi prekriveni bijelom i sivom prašinom hodaju bez cipela, bosi ili u čarapama – izgledali su kao zombiji. Vidjelo se da su u nekom čudnom stanju i nisam htio razgovarati s njima.

John Dear, svećenik i volonter u bolnici St. John’s
Čekao sam ondje sat vremena, a onda su mi rekli da imaju i previše dobrovoljaca, kapelana, liječnika i medicinskih sestara, a nije bilo ni 14 sati. Ubrzo im je postalo jasno da nitko ne dolazi. “Gdje su svi?”, pitali su. “Gdje su ozlijeđeni?” Sve nas je obuzeo strah jer smo shvatili da nam neće stići ni puno tijela ni ozlijeđenih.

Mark Eichier, student i volonter hitne službe, u trenutku pada Svjetskog trgovinskog centra 7
Mislim da se srušio u 17,20. Bio sam doslovno pola ulice dalje i čuo strašnu buku motora zrakoplova. Pomislio sam da je to čudno jer su svi zrakoplovi tog dana prizemljeni. I stvarno to nije bio zvuk motora, već zgrada od 40 katova koja se počela rušiti. Dvjesto ili tristo ljudi krenulo je trčati prema meni, vičući: “Ruši se, ruši se!”

Mary Baez, stanarka socijalnog naselja Alfred E. Smith
Prvi mi je instinkt bio javiti obitelji da sam dobro. Brat me nazvao pa im se više nisam morala javljati. Rekao mi je da su svi dobro, a ja sam njemu rekla da smo uglavnom u redu. Imali smo dovoljno hrane za sljedećih šest mjeseci. No tad mi je stvarno dosadilo slušati to iznova jer me zaboljelo što ima toliko zlih ljudi. Nisam ništa mogla učiniti, čak niti izaći na ulicu i pomoći. Nisam o tome razmišljala – mislila sam da ću drugima smetati pa ništa nisam učinila. Te noći telefon nije radio i tek sam tad shvatila što se dogodilo. poludjela sam.

Michele Fitzsimmons, vatrogaskinja
Hodali smo tim apokaliptičnim svijetom. Neki su automobili bili zdrobljeni, neki zapaljeni, neki već potpuno izgorjeli ili je vatra ugašena. Mislim da smo tek u 23 sata stigli do glavne prometnice sa zapadne strane. Stajali smo četiri ulice dalje od mjesta na kojem su prije stajali Blizanci i mislim da sam tek tad shvatila da ih uistinu više nema. Ondje nije bilo ničega osim hrpetine raspadnutog materijala.

Zaheer Jaffery, 65. kat sjevernog tornja
Većina ljudi koji su krenuli kad i ja uspjeli su ranije pobjeći jer smo na dva ili tri mjesta morali krenuti drugim stubištem. Stubišta se ne protežu čitavom dužinom zgrade zbog strukturnih razloga. Hodao sam jako polako jer sam se jedva kretao. Kroz šetnice sam prolazio toliko sporo da su mi dva ili tri puta nudili da me nose, ali nisam htio jer sam mislio da nekome drugome može zatrebati pomoć. Voda mi je bila do gležnjeva i sve je bilo klizavo, naročito što sam nosio nove cipele. Tad mi je već bilo jasno da je situacija vrlo ozbiljna jer su ljudi krenuli trčati i čuo sam volontere kako govore: “Bježite iz zgrade prije nego što se sruši.” Nisam vjerovao da se zgrada može srušiti, ali kad sam izašao i pogledao gore, rekao sam: “Ova se zgrada neće održati.” Spustio sam glavu i kretao se jako sporo. Bilo je već 10,15. Nisam se udaljio niti 200 metara od šetališta kad se zgrada srušila.

George W. Rutler, župnik Crkve našega spasitelja
Vatrogasci su se poredali pred Gradskom vijećnicom i zamoliti me da im dam blagoslov i oprost grijeha. Bilo ih je toliko mnogo da ih nisam mogao pojedinačno ispovijediti pa sam im krenuo dijeliti oprost. Jednome sam rekao da se, kad se vrati kući, ode ispovijediti u svoju župu. Znali su u što se upuštaju, inače ne biti ni došli na ispovijed.

Louis Garcia, bolničar
Imao sam šest ljudi u vozilu hitne pomoći. Steve im je pokuša oprati rane i smiriti ih. Bilo je stvarno grozno. Stalno mi je dovikivao da ostanem. Nikad neću zaboraviti kako je jedna jadna žena u vozilu vrištala: “Molim vas, maknite me odavde!” Pogledao sam šefa i rekao mu da idem u bolnicu St. Vincent’s i da ću se odmah vratiti, a da će njemu stići milijun vozila hitne pomoći. Tako sam i napravio.

Marin Alexandrov, poduzetnik, Ulica Fulton 88
Čula se glasna buka. Pomislio sam da je pala dizalica u ulici pored; istrčao sam van i vidio da zgrada gori. Ljudi su bili u panici. “Što se događa? Što se događa?” I sam sam se to pitao. Prijatelj koji drži brijačnicu ovdje pored rekao mi je da se zrakoplov zabio u zgradu. Otišao sam u trgovinu i kupio fotoaparat. Počeo sam fotografirati, gledati ljude. Bilo je zgodno jer su svi mislili da je nesreća i nitko nije zapravo obraćao pozornost. Ljudi su hodali okolo i govorili: “Kakve su se to budale zabile u zgradu.”