Američki su znanstvenici započeli testiranje bioničkog čipa ugrađenog u ljudsko oko što bi, ako projekt bude uistinu uspješan, milijunima slijepih osoba moglo pomoći da povrate vid. Iako se ovaj ambiciozni projekt nalazi u vrlo ranoj fazi razvoja, bioničko oko bi pacijentima moglo biti dostupno već za dvije godine. Sistem imenom Argus II sastoji se od silikonskog čipa umetnutog u ljudsko oko, koji bi se ponašao kao mrežnica i primao slike uhvaćane naočalama pacijenta na kojima se nalazi mala kamera. Uređaj za obradu, veličine malog dlanovnog računala, koji će biti smješten na remenu pacijenta, pretvarat će vizualne informacije u električne impulse. Pacijenti koji su testirali manje naprednu verziju umetka bili su u mogućnosti vidjeti svjetlo, oblike i pokrete. “Princip bioničkog oka vrlo je sličan onom kojim se koristi bioničko uho”, rekao je Gregg Suaning, dizajner čipa. Profesor Mark Humayun sa sveučilišta Southern California izjavio je kako znanstvenici okupljeni oko ovog projekta nastoje uzeti slike iz pravog vremena uhvaćane kamerom i pretvoriti ih u sićušne eletrične impulse koji će pokrenuti inače slijepo oko i omogućiti vid slijepom pacijentu. Umetak će moći djelomično povratiti vid osobama koji pate od posebnog oblika sljepoće uzrokovane bolestima poput makularne degeneracije ili pigmentacije mrežnice, od koje pati oko 1,5 milijuna ljudi diljem svijeta. Kod pacijenata koji pate od teških bolesti oka ovaj sistem vjerojatno neće moći biti primijenjen budući da su velike šanse da mrežnica nema dovoljno preživjelih neurona za stimuliranje ili da je tijekom vremena, jednostavno, degenerirala.

Tada bi se kao alternativa ugrađivanju čipa u oko pristupilo ugrađivanju umetka direktno u mozak, unutar vidljive moždane opne. No moždana opna je širok i kompleksan dio mozga, što je velik i ozbiljan izazov. Sada su znanstvenici John Pezaris i njegov kolega R. Clay Reid iz Harvardske medicinske škole iz Bostona pokazili da fotoosjetljive stanice mogu biti stvorene pomoću stimulacije lateralnog nukleusa (LNG) – područja smještenog duboko u mozgu koje prenosi vizualne signale od mrežnice do moždane opne. Prvotno se smatralo da je lateralni nukleus vrlo teško dosegnuti, no napredna kirurgija za dubinsku simulaciju mozga – uključujući tretmane protiv poremećaja kretnji kao što je Parkinsonova bolest – olakšala je pristup tom području putem malog otvora u lubanji. Pezaris i Reid su testirali elektroničke umetke LNG-a na dva odrasla majmuna. Svaka životinja je prvotno bila trenirana da brzo usmjeri svoj pogled prema svjetlosnoj točki na ekranu računala. Tada su pokrenuli tri probe: jednu s pojavom svjetla na monitoru, drugu na kojoj je majmun primio električni impuls od svojeg umetka i treću u kojoj se nije dogodilo apsolutno ništa. Majmuni su usmjerili svoj pogled prema specifičnoj točki ispred njih, upravo kao da su uistinu vidjeli svjetlost. Kada su istraživači ugradili dvije odvojene elektrode stimulirajući druge dijelove LNG-a, majmuni su pogledali u dva različita smjera, jedan za drugim. “Ima prostora za daljnji rad”, rekao je Pezaris dodajući da su stvorili samo dva piksela svjetla. “Iako njihov točan broj još nije precizno određen, smatra se kako je za neku opću viziju potrebno nekoliko stotina piksela”, kaže ovaj znanstvenik.