Gregory Mann, povjerenik NASA-e za Europu, gostovao je u Hrvatskoj. U Hrvatsku je stigao zbog dva razloga. Jedan je potpisivanje sporazuma Artemis o međunarodnoj suradnji u istraživanju svemira, a drugi je predavanje “Humanity’s Return to the Moon… and how it will prepare us to Journey to Mars”, koje je održao u Tehničkom muzeju “Nikola Tesla” u Zagrebu. O ovim temama i još podosta drugih razgovarali smo s gospodinom Mannom za njegova boravka u Zagrebu.

Možete li nam više reći o sporazumima Artemis, koje je Hrvatska potpisala?

Dakle, sporazumi Artemis (Artemis Accords) skup su načela utemeljenih na zdravom razumu o tome kako zemlje namjeravaju odgovorno djelovati u svemiru i tijekom njegova istraživanja; riječ je o pitanjima poput razmjene znanstvenih podataka, načela održivosti, očuvanja povijesnih i kulturnih lokaliteta drugih nacija te suradnje. Riječ je o programu koji postoji već otprilike sedam godina. Hrvatska je 74. zemlja koja je potpisala te sporazume, pridružujući se tako brojnim državama diljem svijeta u obvezi da svemir koriste na način koji svim budućim generacijama jamči pristup tom prostoru i mogućnost njegova korištenja.

Na koji su način ovi sporazumi povezani s programom Artemis, ako uopće jesu?

Izvrsno pitanje. Dakle, program Artemis specifičan je NASA-in plan za povratak ljudi, prvo na Mjesec, a zatim za izgradnju lunarne baze kako bismo naučili živjeti dugoročno, održivo i sigurno na drugom nebeskom tijelu te naposljetku za daljnji iskorak u svemir – prema Marsu, a možda s vremenom i dublje u svemir. Sporazumi Artemis Accords predstavljaju konkretan plan, baš kao što je program Apollo iz 1960-ih i ranih 1970-ih obilježio naš prvi posjet Mjesecu s ljudskom posadom. Artemis je božica Mjeseca i Apolonova sestra blizanka. Ovaj smo program nazvali upravo tako jer predstavlja naš put naprijed – povratak na Mjesec, a zatim i daljnji iskorak čovječanstva u duboki svemir. No ovoga puta ne idemo sami. Vodimo sa sobom partnere: iz komercijalnog sektora, međunarodne svemirske agencije i državne institucije, istraživačke i akademske zajednice, pa čak i filantropske organizacije, kako bismo se udružili i započeli istraživanje svemira na miran i održiv način. Ta su dva programa povezana, ali zasebna. Sporazumi definiraju načela prema kojima svi namjeravamo djelovati u svemiru. Sam program Artemis konkretan je plan koji je NASA postavila za ostvarenje našeg povratka u svemir, pri čemu se ti sporazumi koriste kao naše vodilje.

Koje će biti obveze Hrvatske prema sporazumima Artemis?

Obveze se prije svega odnose na poštovanje onih deset načela sadržanih u sporazumu, od kojih sam neka već spomenuo, a koja se zapravo tiču ​​miroljubive, održive i zajedničke uporabe tih resursa, odnosno resursa svemira kao zajedničkog dobra. Za Hrvatsku to znači da se, kada započne s daljnjim aktivnostima u svemiru – poput misije satelita CroCube ili drugih budućih pothvata – mora pridržavati tih načela. To će joj također otvoriti niz mogućnosti za tješnju suradnju s NASA-om, Europskom svemirskom agencijom i drugim partnerima u svemirskom sektoru, s kojima zajednički djelujemo dok se pripremamo za miroljubivo slanje ljudi u dublji svemir.

Što zemlja poput Hrvatske dobiva pridruživanjem ovakvom programu?

Što se tiče samog pridruživanja programu, to je u biti obveza povezivanja sa zemljama istomišljenicama diljem svijeta oko zajedničke vizije odgovornog djelovanja u svemiru. Kada je riječ o tome da Hrvatska samostalno krene u svemirske pothvate putem satelita, valja imati na umu da su gotovo svi aspekti naših života danas povezani sa svemirskim aktivnostima i satelitima ili pod njihovim utjecajem. Omogućavanje mladoj, obrazovanoj populaciji u Hrvatskoj da pristupi takvim tehnologijama i preuzme kontrolu nad barem dijelom vlastite sudbine pri ulasku u svemir, bilo samostalno ili u partnerstvu s drugima, otvara brojne buduće prilike, a vjerujem i da djeluje poticajno na ovdašnje mlade.

Jesu li vas kontaktirali naši znanstvenici iz Hrvatske ili Europe radi suradnje s NASA-om?

Proučavao sam dio poslova koji se trenutačno obavljaju. Još me nitko nije izravno kontaktirao, no nadam se da hoće. Moja uloga povjerenika NASA-e za Europu jest povezivati ​​znanstvenike, istraživače i inženjere iz europskih zemalja s NASA-om te pronalaziti nove načine njihove suradnje na projektima vezanima za svemir. Ipak, zasad još nisam nikoga konkretno kontaktirao. Saznao sam, međutim, da se upravo ovog tjedna u Splitu nalazi hrvatska znanstvenica iz NASA-e Ivona Cetinić; ona tamošnjim znanstvenicima na sveučilištu predstavlja rezultate istraživanja iz područja znanosti o Zemlji i okolišu te objašnjava načine na koje bi u budućnosti mogli razmjenjivati ​​podatke i surađivati ​​na istraživanjima klime.

Pod vodstvom predsjednika SAD-a Trumpa američke su se ambicije vezane za istraživanje svemira – povratak na Mjesec i odlazak na Mars – znatno intenzivirale u usporedbi s drugim predsjednicima koji su također imali takve ambicije. Što se promijenilo?

Pa, rekao bih da je predsjednik Trump uvelike obnovio energiju i snažno potaknuo NASA-ine ambicije. Dugo smo planirali vratiti ljude na Mjesec i dalje u svemir. No, za promjenu, sada te planove doista i provodimo, i to ubrzanim tempom. Promatramo okruženje oko sebe i druge nacije, posebice Kinu, te njihove interese vezane za Mjesec. Želimo ponovno zauzeti svoje prvotno mjesto ondje i vratiti se prvo na Mjesec, a dugoročno i na Mars; vjerujemo da put na Mars vodi preko Mjeseca i naše lunarne baze, koja će nas naučiti kako sigurno živjeti na drugom nebeskom tijelu, kako se ondje održati te upravljati energijom, resursima i opskrbom, kako bismo stekli sposobnost sigurno odvesti ljude na Mars i, što je još važnije, sigurno ih vratiti.

Konkurencije nikada nije bilo više, obično je to dobro, no je li i kada se radi o pothvatu kakav je osvajanje svemira?

Dakle, postoje i suradnja i konkurencija. Obje nas pokreću naprijed i pomažu nam postići više. U svemiru idemo dalje i dublje te smo sigurniji zahvaljujući međunarodnim partnerima – ne samo zbog bogatstva stručnosti i iskustva koje donose već i zato što zajedničko djelovanje omogućuje podjelu izazova i troškova povratka u svemir. No i konkurencija nas potiče na napredak. Trenutačno se ta konkurencija zaoštrila i usmjerava NASA-u prema novim prioritetima. Predsjednik Trump to je prepoznao i pozvao nas da ubrzamo provedbu planova te počnemo ostvarivati ​​ono što je pokrenuo još tijekom svog prvog mandata.

konferencija

Confidence in Change: Ako svi imaju istu tehnologiju, zašto neke tvrtke postižu više?

najvažnija uloga

Mali kaić s velikom misijom

No NASA se uvelike oslanja na privatne poduzetnike poput Elona Muska i Jeffa Bezosa kako bi stekla prednost u području raketa i slično. Predstavlja li to možda slabu točku?

Zanimljiva je to situacija. U doba misija Apollo, kada smo prvi put otišli na Mjesec, većinu posla obavila je američka industrija, odnosno privatne tvrtke. Istina, radilo se pod izravnim nadzorom i upravljanjem NASA-e te prema njezinim specifikacijama, ali sam posao odradila je privatna industrija. Ono što se promijenilo u posljednjih 15 ili 20 godina jest to da privatna industrija sada u svemiru vidi priliku za ostvarivanje profita neovisno o poslovima koje obavlja za vladu. Stoga suradnja koju NASA danas ostvaruje sa SpaceX-om, Blue Originom i drugim komercijalnim tvrtkama više nalikuje partnerstvu. Mi ulažemo određena sredstva, a oni ulažu dio vlastitog kapitala. Dugoročni rezultat toga jest da oni ostaju vlasnici onoga što izgrade te to mogu koristiti za ostvarivanje profita pružanjem usluga drugim klijentima ili za vlastite aktivnosti. Mi zapravo kupujemo uslugu, prijevoz ili dostavu. Taj se model dosad pokazao vrlo uspješnim: ne samo da je NASA-i omogućio povoljniji model troškova za povratak u svemir, već je potaknuo i razvoj komercijalne svemirske industrije u SAD-u, koja je znatno narasla u posljednja dva desetljeća – velikim dijelom upravo zahvaljujući toj promjeni u načinu na koji NASA nabavlja svoju opremu.

Trenutačno vlada vrlo napeta geopolitička situacija u svijetu. No suradnja se i dalje odvija. Nailazimo li na poteškoće ili se suradnja, primjerice s ESA-om, Kanadom i drugima, nastavlja nesmetano?

Rekao bih da je svemirski sektor u određenoj mjeri izoliran od politike. Ne u potpunosti, ali djelomično je ipak zaštićen od takvih utjecaja. Partnerstva koja smo desetljećima gradili i održavali, s Japanom, ESA-om i Kanadom, ostala su postojana. Tu bih ubrojio i suradnju s Rusima na Međunarodnoj svemirskoj postaji; riječ je o suradnji koja traje dugo, a o njoj se počelo raspravljati još početkom devedesetih godina. Ta se suradnja održala iznimno dobro. Imamo ozbiljna neslaganja s Rusijom oko njezina šireg političkog djelovanja u svijetu i načina vođenja rata u Ukrajini. Ipak, naše partnerstvo u svemiru ostalo je snažno i čvrsto; štoviše, rekao bih da to donosi određenu vrijednost jer se održavaju kvalitetni komunikacijski kanali, barem u pojedinim područjima, s određenim partnerima.

Vidimo rastuću zajednicu startupova u američkoj svemirskoj industriji, koji su rezultat onoga što se od tih tvrtki očekivalo, primjerice, od NASA-e.

Da, riječ je o zanimljivom okruženju. Spomenuo sam da smo prije otprilike 20 godina promijenili svoj model nabave i počeli prelaziti na pristup partnerstva s industrijom. Iz toga su proizašli SpaceX, a kasnije i Blue Origin te brojne druge tvrtke. No zahvaljujući njihovu radu i vlastitim ulaganjima u svemirsku industriju, komercijalni sektor svemirske industrije u Sjedinjenim Državama doživio je golem rast. NASA je time dobila mnoštvo potencijalnih novih partnera i dobavljača za suradnju na različitim aspektima istraživanja svemira i znanstvenih projekata, uključujući izgradnju planirane lunarne kolonije. Rekao bih da se komercijalno poslovanje u svemiru proširilo i na globalnoj razini. Zapravo je nastalo gospodarstvo koje je, barem djelomično, preraslo okvire isključivog oslanjanja na državno financiranje. Pritom ne mislim na satelite, koji su odavno profitabilni, već na područja poput letova s ​​ljudskom posadom i specifičnih istraživanja u svemiru, koja su dugo bila isključiva domena vlada, no to više nije slučaj. Kako se situacija mijenja, otvaraju se brojne prilike za te tvrtke, kako u SAD-u tako i diljem svijeta, za aktivnosti koje mogu generirati sredstva, a sve to eksponencijalno povećava potencijalne koristi koje se na kraju vraćaju ljudima ovdje na Zemlji.

Dakle, htjeli ste reći da NASA zapravo zarađuje od tih programa? Jer htio sam pitati: kako se NASA financira? Financira li se isključivo iz proračuna? Velik dio proračunskih sredstava troši se na naoružavanje.

Da, NASA se financira isključivo iz državnih izvora. Suradnjom s tim tvrtkama uspjeli smo smanjiti troškove održavanja. Prijenosom Međunarodne svemirske postaje u sferu privatnih pothvata nadamo se daljnjem smanjenju izdataka za specifične NASA-ine aktivnosti, a pritom želimo osigurati da astronauti i dalje imaju kamo ići – kako bi se razvijali, učili i stjecali vještine potrebne za daljnje istraživanje svemira. Proračun je uvijek izazov, i to ne samo drugdje u svijetu, već i u SAD-u. NASA-in proračun nije smanjen, ali ne bilježi ni znatna povećanja. Vraćamo ljude na Mjesec, a potom i na Mars, s proračunom koji nas ograničava, pa stoga moramo pametnije raspolagati raspoloživim sredstvima. Odustajemo od pokušaja da u svemiru činimo sve za svakoga i usredotočujemo se na nekoliko velikih projekata koje možemo izvesti iznimno kvalitetno. Na ono što volimo nazivati ​​“gotovo nemogućim”.

Često očekujemo da će istraživanje i osvajanje svemira – uključujući odlaske na Mars, druge planete, a posebice asteroide – biti profitabilni pothvati jer ćemo ondje pronaći rijetke metale ili metale koje često koristimo na Zemlji. No je li to uopće ispravan način gledanja na stvari?

Barem dosad, kada bi ljudi pitali zašto se sav taj novac troši na svemir, odgovor je, naravno, glasio: mi ne trošimo novac u svemiru. Sav se novac troši ovdje, na Zemlji. Ipak, sve koristi vraćaju se ljudima koji žive ovdje, na našem planetu. Popratne inovacije, tehnologije, kreativnost i nadahnuće proizašli iz naših putovanja u svemir doveli su do nastanka bezbrojnih tehnologija i industrija te donijeli brojne koristi – od onih za zdravlje do općeg poboljšanja kvalitete života. Gotovo sve što ljudi koriste u svakodnevnom životu nastalo je, izravno ili neizravno, kao rezultat ulaganja u pomicanje granica mogućeg i dublje istraživanje svemira. Stoga smatram da postoje snažni argumenti u prilog takvoj potrošnji te da je važno da države i njihovi građani na novac uložen u svemir gledaju ponajprije kao na ulaganje u vlastitu budućnost. Istraživanja provedena u SAD-u i ona vezana uz NASA-u pokazuju da se svaki dolar uložen u NASA-u vraća gospodarstvu sedmerostruko ili osmerostruko. Iako je te buduće učinke teško precizno kvantificirati, slična su istraživanja proveli i naši europski partneri; čini se da se sredstva uložena u svemir dugoročno višestruko isplate kao ulaganje u državu i njezine građane.

Koja su stvarna očekivanja NASA-e u pogledu pronalaska života drugdje?

Kad razmišljamo o golemim prostranstvima svemira, volim reći da ljudski um nije ni stvoren ni opremljen za shvaćanje te veličine. Što više promatramo, to više otkrivamo milijarde i milijarde zvijezda. I kako više učimo, čini se da svaka od tih zvijezda ima skupinu planeta koji kruže oko nje, a bilo koji od njih mogao bi skrivati ​​nešto. Do danas nismo pronašli nikakav izravan, neoboriv dokaz života izvan našeg planeta. No vjerojatnost da tamo vani nema ničega čini se gotovo zanemarivo malom u usporedbi s golemim prostranstvima svemira. Smatramo da čak i ovdje, u našem Sunčevu sustavu, postoji velik potencijal da je Mars nekoć podržavao neki oblik života – možda samo mikrobni – te da je on možda još uvijek prisutan ispod površine, zamrznut u ledu, tlu ili regolitu. Vjerujemo da neki od zaleđenih mjeseca Saturna i Jupitera, koji imaju oceane ispod površine, nude velik potencijal jer vodu smatramo jednom od ključnih sastavnica onoga što poimamo kao temeljni element života. Dakle, smatramo da čak i unutar našeg Sunčeva sustava postoji velik potencijal za otkrića. Ipak, nadovezujući se na vašu primjedbu, robotske sonde i roveri koje šaljemo na Mars opremljeni su instrumentima dizajniranima za traženje određenih stvari. Oni nisu ljudski um. Marsovski hrčak mogao bi im prići s leđa i grickati gumu, a da kamera to ne zabilježi – nikad ne bismo ni saznali da je bio ondje. Čovjek bi nešto primijetio i okrenuo se. To, dakle, nije isto. I to je jedan od razloga zašto želimo poslati ljude dalje u svemir: jer imamo mnogo veće izglede za takva otkrića.

NASA sada ima novog čelnika koji, čini se, točno zna što želi i kako to postići – nakon nekoliko godina u kojima je agencija, kako se činilo, tražila svoj smjer. Čini se da su se stvari ubrzale i da je tempo rada porastao.

Ne bih se protivio ničemu što ste rekli. Ono što bih dodao jest da je NASA, na kraju krajeva, vladina agencija. Odgovorni smo predsjedniku Sjedinjenih Američkih Država i Kongresu. Ponekad oni imaju različite ideje o tome što žele od NASA-e. Često se od nje traži da učini mnogo više nego što joj to proračun dopušta. Dakle, iako u NASA-i postižemo nevjerojatne stvari, od nas se uvijek traži više nego što možemo ostvariti. Novi upravitelj Jared Isaacman došao je izvana s poduzetničkim pristupom i idejom da se NASA može vratiti svojim korijenima iz doba programa Apollo te početi djelovati agilnije, usredotočenije i izravnije. Jedna od njegovih prvih inicijativa bila je: prestanimo pokušavati učiniti sve za svakoga samo zato što to možda možemo. Nemojmo raditi 40 stvari tek “prilično dobro” ili “solidno”. Učinimo 10 stvari doista vrhunski. Pritom je najveći naglasak stavljen na program Artemis i povratak ljudi na Mjesec te daljnje istraživanje svemira. Ta nova usmjerenost, odluka da zapravo suzimo opseg onoga čime se bavimo, predstavljala je veliku promjenu. No još je jedna važna promjena to što predsjednik i Kongres vjeruju da on to može ostvariti i pružaju mu punu podršku. To je nešto što nismo uvijek imali; bili su spremni osigurati nam sredstva, ali ne i slobodu te ovlasti da se doista vratimo na pravi put i ubrzamo tempo.

Imamo ljude poput Elona Muska, koji djeluje kao da radi što god poželi – postavlja tisuće satelita u orbitu te gradi rakete točno onako kako on želi i kako smatra da bi trebale izgledati. Je li možda prevelika moć dana nekolicini pojedinaca s ogromnim financijskim i tehnološkim resursima? Hoće li to možda negativno utjecati na opće projekte poput programa Artemis?

Moram reći da je dosadašnje partnerstvo sa SpaceX-om bilo iznimno korisno za obje strane. U počecima je NASA bila jedan od glavnih financijera koji su ga održali na životu dok je nizao neuspjehe u pokušajima slanja raketa u svemir. Uložio je mnogo vlastitog novca i imao investitore, no sredstva su se opasno topila, a ta je potpora bila ključna za njegov opstanak. Pokazao se iznimno korisnim za NASA-u u pogledu troškova lansiranja i pouzdanosti te se pokazao kao fantastičan partner. Svakako se može postaviti pitanje je li mudro da jedna tvrtka zauzme toliki udio na tržištu lansiranja – i to tvrtka na čijem je čelu osnivač koji zastupa vrlo osebujna, osobna stajališta te ima mogućnost promijeniti mišljenje i krenuti u drugom smjeru kad god poželi. NASA nikada nije imala namjeru staviti, kako se to kaže, sva jaja u istu košaru; financirali smo niz tvrtki. Nisu sve uspjele. Sada imamo situaciju u kojoj SpaceX nerazmjerno kontrolira velik dio svjetskog tržišta lansiranja. To je utjecalo na Europu, a prilično dramatično i na Ruse. Ipak, sada imamo Blue Origin i druge konkurente, poput Rocket Laba i nekolicine drugih koji jačaju svoje pozicije. Pojavljuju se i nove tvrtke u Europi koje također počinju napredovati. Tako se polako vraća ravnoteža u tu sliku, što smatram vrlo dobrom i zdravom pojavom. Dakle, smatram da je suradnja bila vrlo korisna za NASA-u, no istovremeno postoji i razlog za zabrinutost zbog činjenice da su toliki dio naših lansiranja, napora i razvoja tehnologije koncentrirani u jednoj tvrtki.