Neki strahuju da će ovogodišnja Konferencija Ujedinjenih naroda o klimatskim promjenama – koja će se ovdje održati 6. i 18. studenoga – biti nenamjerna žrtva geopolitičkih napetosti i ekonomskih izazova s kojima se svijet suočava. Vjerujem suprotno: COP27 (sastanak stranaka konvencije UN-a o klimi) predstavlja jedinstvenu i pravovremenu priliku da se svijet ujedini, prepozna naše zajedničke interese i obnovi multilateralnu suradnju.

Ljudska cijena klimatskih promjena gotovo svakodnevno je na naslovnicama. Globalno zatopljenje više nije daleka ili teoretska prijetnja, već neposredna materijalna – fenomen koji pogađa svakoga od nas, naše obitelji i naše susjede. Nijedno društvo nije ostalo neoštećeno češćim i intenzivnijim sušama, požarima, olujama i poplavama. Milijuni ljudi već se bore za opstanak.

I to na temperaturama koje su porasle za samo 1,1 ° Celzija, u odnosu na predindustrijske razine. Kao što je Međuvladin panel o klimatskim promjenama jasno rekao, svaka dodatna desetina stupnja pogoršava stvari. Ipak, promjene potrebne za sprječavanje katastrofe ne uvode se, barem ne dovoljno brzo, a svijet u razvoju sve je frustriraniji odbijanjem bogatih zemalja da plate svoj dio za krizu za koju snose ogromnu odgovornost.

Ali ima razloga za nadu. U razgovorima s delegacijama diljem svijeta vidim njihovu odlučnost da COP27 uspije. Društva su već počela djelovati. Prilagodba klimatskim promjenama i novi oblici suradnje dobivaju na snazi, a ulaganja u tehnologiju usmjerenu na izbjegavanje klimatskih promjena cvjetaju. To uključuje nove tehnologije uklanjanja ugljika, rješenja za električni prijevoz i obnovljive izvore energije. Kao posljedica toga, cijene čiste energije i dalje padaju: gotovo dvije trećine obnovljive energije dodane u zemljama skupine G20 u 2021. koštale su manje od najjeftinijih opcija na ugljen. Moja zemlja, Egipat, na putu je da proizvede 42% svoje energije iz obnovljivih izvora do 2035. godine.

Pozivanje tvrtki i država

Građansko društvo istodobno osmišljava mehanizme za pozivanje tvrtki i država na odgovornost, zaštitu od varanja kupaca u pogledu ekološke odgovornosti tvrtke ili ekološke koristi njezinih proizvoda (greenwashing) i osiguravanje pravedne tranzicije. Novi fokus je na obnovi prirode.

Potrebno je više ambicija, povećanje razmjera i brzine, a pravila ostaju nejasna ili osporena. Ali proces je u tijeku i povratka nema. Čak i u zemljama koje se mogu činiti kolebljivima u svojim obvezama – recimo, ulaganjem u infrastrukturu fosilnih goriva – dužnosnici inzistiraju na tome da se mjere zaustavljanja koje zahtijevaju neposredni izazovi ne bi trebale zamijeniti za dugoročne strategije. Nitko ne sumnja u zeleniji put pred nama.

Pitanje za nas koji ćemo sudjelovati na COP27 jednostavno je: kako možemo iskoristiti priliku koju konferencija nudi da stvorimo osjećaj zajedničkog nastojanja, spriječimo nazadovanje i potaknemo pristup temeljen na znanosti, povjerenju, pravdi i jednakosti?

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Budućnost bez dima

Promjene počinju iznutra: Kompanija koja je redefinirala vlastitu budućnost

U svojoj srži, djelovanje na području zaštite od klimatskih promjena je nagodba. Zemlje u razvoju dogovorile su se u dobroj vjeri da će pomoći u rješavanju krize koju nisu prouzročile, uz razumijevanje da će se pružiti potpora, posebno financijska potpora, kako bi se upotpunilo njihove napore, koji su često ograničeni zbog oskudnih resursa i konkurentskih razvojnih potreba. Razvijene zemlje moraju poštovati svoj dio te pogodbe podupiranjem ublažavanja i prilagodbe, čime će svoje ispuniti odgovornosti previđene Pariškim sporazumom.

Kad je riječ o ublažavanju, moramo prijeći s retorike na djelovanje u smanjenju emisija stakleničkih plinova i uklanjanju ugljika iz naše atmosfere. Sve zemlje moraju prihvatiti ambicioznije nacionalno utvrđene doprinose, a zatim ta obećanja pretočiti u programe. Moramo djelovati odmah da osiguramo zemljama u razvoju dostupnost odgovarajućih sredstva kako bi se oslobodio njihov potencijal.

Istodobno moramo izraditi transformativni program prilagodbe kako bi se zajednice, posebno u regijama osjetljivima na klimatske promjene, mogle zaštititi od učinaka koji su već neizbježni. Prijedlog zakona za ovaj program mora biti pravedno podijeljen.

Do danas je nerazmjeran udio financijskih sredstava za borbu protiv klimatskih promjena usmjeren na ublažavanje, zbog čega su se zemlje u razvoju uglavnom same snalazile u financiranju ulaganja u prilagodbu. Ali čak i financijska sredstva predviđena za ublažavanje mjera daleko su od dovoljnih i nisu isporučena s odgovarajućim instrumentima.

Godine 2009. razvijene zemlje obećale su osigurati 100 milijardi dolara godišnje za djelovanje protiv klimatskih promjena u zemljama u razvoju do 2020. godine. To je samo mali dio od više od 5,8 bilijuna dolara koji je potreban (do 2030.), prema Stalnom odboru za financije UN-ove Okvirne konvencije o promjeni klime. Pa ipak, taj iznos nije isporučen. Potrebno nam je povećanje opsega financijskih zaloga, posebno za prilagodbu, na konferenciji COP27, u usporedbi s onima na konferenciji COP26 u Glasgowu.

Udvostručiti financiranje

Razvijene zemlje također moraju ispoštovati obećanje koje su dale prošle godine da će udvostručiti financiranje prilagodbe do 2025. godine i trebale bi pružiti jamstva potrebna za novo nadopunjavanje Fonda za zelenu klimu.

I došlo je vrijeme za rješavanje gubitka i štete koju su pretrpjele zemlje koje nisu uzrokovale klimatsku krizu. To je i dalje sporno, ali vjerujem da mu možemo pristupiti konstruktivno, vođeni prioritetima zemalja u razvoju, na dobrobit svih.

Pravedna tranzicija mora uzeti u obzir potrebe različitih područja. Primjerice afričke zemlje u načelu su predane usvajanju obnovljive energije i suzdržavanju od iskorištavanja svojih resursa fosilnih goriva. Međutim, 600 milijuna ljudi u Africi – 43% stanovništva kontinenta – trenutno nema električnu energiju, a oko 900 milijuna nema pristup čistim gorivima za kuhanje. Pregovaranjem o djelovanju u području klime zahtijeva se da se to riješi i da se na održive načine ispuni širi razvoj kontinenta.

Svi ti imperativi moraju se slijediti zajedno, s pažljivo osmišljenim paketom radnji, a ne djelomičnim mjerama. Oni su stupovi pravedne tranzicije. Ako jedan nedostaje, cijelo zdanje se urušava.

Uoči konferencije COP u Parizu 2015., malo tko je vjerovao da će se postići dogovor. Ipak, delegati iz cijelog svijeta okupili su se i vještinom i upornošću postigli revolucionarni dogovor. U 2022. godini suočavamo se s još većim preprekama, pa se moramo još više potruditi da ih uklonimo. Ako to učinimo, uvest ćemo novo doba čiste energije, razmjene inovacija, sigurnosti hrane i vode te veće klimatske pravde.

Koliko god ovaj izazov bio zastrašujući, nemamo izbora nego da se suočimo s njim. Moramo pregovarati jedni s drugima jer s klimom ne može biti pregovora.