Umjetna inteligencija ili AI već je zauzela gotovo svaki kutak našeg digitalnog svijeta – od reklama i videoigara do naslovnica albuma i društvenih mreža. No posljednjih mjeseci jedno je pitanje postalo središte rasprava među umjetnicima: može li umjetnost stvorena umjetnom inteligencijom uopće biti – umjetnost?
Kada je 25. listopada 2018. na aukciji u Christie’s u New Yorku prodan portret nazvan Edmond de Belamy, stvoren algoritamski, potpisan formulom i kojeg nije naslikala ljudska ruka i to za nevjerojatnih 432.500 američkih dolara – svijet suvremene umjetnosti jasno je dobio upozorenje! Umjetna inteligencija više nije tek tehnološki eksperiment ili futuristička ideja — ona je ušla u galerije, u aukcijske kuće i planule su rasprave o tome što uopće znači autorstvo” i “kreativnost”.
Francuski kolektiv Obvious – koji čine Hugo Caselles‐Dupré, Gauthier Vernier i Pierre Fautrel – u travnju 2017. godine došao je na ideju da istraži umjetnički potencijal algoritama i time redefinira granice između znanosti, umjetnosti i tehnologije. U svom manifestu dostupnom na njihovoj web stranici, Obvious tvrdi: Kreativnost nije nužno rezervirana samo za ljude. Dodaju i kako algoritmi mogu postati “fascinantni alat koji oblikuje proces stvaranja nečeg novog, jedinstvenog i inovativnog”.
“Prvo smo željeli umjetnost koja se može obratiti svakome – mojoj majci, mom mlađem bratu, ljudima koji nisu stručnjaci za AI – i iz toga je nastalo ime kolektiva. Obvious ili Očigledan nam se svidio jer smo htjeli biti što jasniji”.
Tehnološki proces stvaranja AI slike je prilično jasan: članovi su sakupili oko 15.000 portreta iz razdoblja 1od 4. do 19. stoljeća i hranili su ih generativnom suparničkom mrežom (GAN – Generative Adversarial Network). Generator je učio pravila portreta – primjerice sve slike imaju dva oka i nos – dok je AI morao pogoditi koje slike su “prave“, a koje su “lažne. To je rezultiralo novom slikom – ne kopijom niti amalgamom. “Ako se umjetnik smatra onim koji stvara sliku, onda je to stroj. Ako je umjetnik onaj koji ima viziju i želi dijeliti poruku, onda smo to mi”, glasila je poruka Obviousa.Ta je poruka uskovitlala mnoge rasprave.
Osobito jer kao vidljiv potpis na portretu Edmonda de Belamyja stoji matematička formula– podsjetnik da iza “platna” stoji kod, ne kist. Što to onda znači za samu definiciju umjetnosti? Jesu li algoritmi sada umjetnici? Ovakva pitanja izazvala su žustre debate u umjetničkim i akademskim krugovima. Kako navodi analiza “Kritika suvremene umjetnosti umjetne inteligencije: Tko je Edmond de Belamy?“, iz 2020. godine: Ovo povijesno djelo postavlja tri ključna pitanja: autorstvo, originalnost i uloga umjetničke zajednice.
Jer mnogi umjetnici i slikari javno izražavaju svoje nezadovoljstvo novim trendom AI umjetnosti. Među njima je i poznati britanski autor i ilustrator Rob Biddulph, koji je oštro poručio: “AI-generirana umjetnost je potpuna suprotnost onome što umjetnost jest. Oduvijek sam smatrao da je umjetnost način da ono što osjećaš iznutra pretočiš u nešto vanjsko – bilo da je riječ o slici, glazbi, tekstu ili performansu. Prava umjetnost je proces, a ne rezultat. Pri tom pritiskanje gumba da bi se stvorila slika nije proces – to je mehanički čin bez duše.“
No, iza ovih riječi stoje i dublji problemi – etički i pravni. Internetska kampanja #NoToAIArt okupila je tisuće umjetnika koji upozoravaju da bi umjetna inteligencija mogla devalvirati vještinu ilustracije i ugroziti autorska prava. AI sustavi poput Midjourneyja, DALL-E-a ili Stable Diffusiona funkcioniraju tako da uče iz golemih baza podataka koje sadrže milijarde slika s interneta. Kaloyan Chernev, osnivač Deep Dream Generatora tvrdi da baza uglavnom sadrži slike iz javne domene, ali mnogi umjetnici to osporavaju. “U tim bazama ima i ogromna količina autorski zaštićenih radova“, upozoravaju.
Dobitnik nagrade Waterstones za najbolju slikovnicu 2022., Harry Woodgate, poručuje:
“Ti programi u potpunosti ovise o piratiziranom intelektualnom vlasništvu tisuća umjetnika, fotografa, ilustratora i drugih autora.“ Ilustratorica Anoosha Syed ide korak dalje: “AI ne gleda umjetnost i ne stvara svoju. Ona uzima tuđu i onda je pomiješa u nešto novo“
Upravo tu nastaje najveći etički problem: AI može replicirati stil određenog umjetnika bez njegova pristanka. Dovoljno je u prompt u Chat GPT upisati “slika u stilu Van Gogha“ ili “portret kao da ga je naslikala Anoosha Syed“ – i rezultat se pojavi za nekoliko sekundi. Syed upozorava da takva praksa može dovesti do stvaranja vizuala koji namjerno imitiraju rad stvarnih umjetnika.
No oni koji su za AI umjetnost, tvrde kako umjetna inteligencija tu nije ništa drugačija od čovjeka, jer i umjetnici tijekom stvaranja neizbježno crpe inspiraciju iz drugih. Illustrator Biddulph se ne slaže: “Kada slikar želi napraviti sliku u stilu Hockneyja, on neće pretražiti milijune Hockneyjevih slika i iz njih izvući obrasce. On će se sjetiti jedne slike koju je vidio, pokušati uhvatiti njezin duh, a onda, kroz vlastitu interpretaciju i pogrešno sjećanje, stvoriti nešto novo – nešto autentično. AI ne zna što je pogreška, emocija ni sjećanje. Zato ne može stvarati umjetnost, može je samo reproducirati.
Syed se nadovezuje: Drugi čovjek nikad neće gledati sliku istim očima kao originalni autor, niti će mu se ruka kretati na isti način. AI ne može stvoriti nešto vlastito – može samo kopirati. A kada čovjek svjesno kopira tuđi stil, to se smatra krađom ili povredom autorskog prava. Upravo to AI danas radi, samo pod izlikom inovacije.“
U samoj srži rasprave nalazi se pitanje autorstva – tko je stvarni autor slike koju generira umjetna inteligencija? Programer? Umjetnik koji je napisao naredbu ChatGPT-ju? Ili sam algoritam? Ni galerije ni zakonodavci još nemaju jasan odgovor.
Chernev priznaje da su etičke dileme oko korištenja slika koje nisu u javnoj domeni vrlo kompleksne, te da AI alati mogu utjecati na živote umjetnika čiji se rad koristi za treniranje sustava“.No on upozorava i na još mračniju stranu: mogućnost generiranja nelegalnog sadržaja. “Kada smo pokrenuli Text2Dream, korisnici su pokušali generirati slike gole djece – iako takvi materijali nisu postojali u podacima na kojima je sustav treniran“, otkriva. “Kako AI postaje napredniji, postoji rizik da može sintetizirati slike neprimjerenih ili ilegalnih tema na temelju postojećih uzoraka. Zbog toga smo brzo uveli stroge filtere koji zabranjuju svaku generaciju neprimjerenog sadržaja. Naš cilj je osigurati da tehnologija ostane etična i odgovorna.“
Unatoč svim kontroverzama, jedno je sigurno – AI umjetnost neće nestati. Ona već danas ima svoje tržište, kolekcionare i aukcije. No pitanje koje sve češće odzvanja među umjetnicima nije hoće li AI zamijeniti umjetnike“, već – hoće li zamijeniti samu umjetnost.
Rob Biddulph zaključuje: “Umjetnost nije samo vizualni dojam. Ona je trag čovjeka, njegovog daha, emocije, pogreške, namjere. Kada iz umjetnosti izbrišemo čovjeka, ostaje samo slika bez duše.“ Jer umjetnost nije samo proces stvaranja slike, već prenošenje kognitivnog i afektivnog sadržaja, te je pitanje može li stroj to zaista postići.
I dok se svijet divi mogućnostima tehnologije koja u nekoliko sekundi može naslikati sve što zamislimo, umjetnici upozoravaju – možda smo upravo na rubu toga da izgubimo ono što umjetnost čini najvrjednijom: njezinu ljudskost.
Obvious pk ima drugo objašnjenje: Želimo pokazati da algoritmi pomažu da bolje razumijemo kako funkcioniramo kao ljudi, i potiču nas da nadmašimo našu trenutačnu razinu kreativnosti. Prema njima – umjetnici će sve više surađivati s algoritmima i to ne kao pomoćnicima, nego kao jednakim autorima.
Platna će postati interaktivnija, generirana na temelju podataka i emocija gledatelja. Tradicionalne galerije i aukcijske kuće morat će prilagoditi kritičke okvire, tržišne modele i pravne okvire. Umjetnički proces trebao bi postati transparentniji tehnički: od izbora podataka, arhitekture modela, do konačnog printa. Stoga se u vremenu kada se gotovo sve digitalizira i kada se algoritmi uče sami, postavlja pitanje: nije li naša definicija umjetnosti zastarjela?
I dok neki u AI-ju vide kraj umjetnosti kakvu poznajemo, a drugi početak novog renesansnog doba, možda bismo kraj mogli elaborirati rečenicom britanskog umjetnika i teoretičara Harolda Cohena, koji je već 1970-ih eksperimentirao s algoritamskim slikarstvom.
“Ako stroj može proizvesti umjetnost koja nas pokreće kao ljude, možda pitanje nije može li on biti umjetnik – već što to nama znači biti čovjek.“
Drugim riječima – možda ono što nas čini ljudima nije sama sposobnost stvaranja, nego naša sposobnost da u svemu pronađemo smisao i emociju – čak i u nečemu što je napravio stroj bez duše. Jer iako on ne zna da stvara umjetnost – ako u tome pronalazimo vlastite odraze ljepote emocije, čežnje, ljubavi ili nostalgije – ta umjetnost postoji.
