Vrhovni sud RH je u svojoj odluci Rev-1056/15 zauzeo stav u predmetu gdje budući da mu kredit nije odobren i da je prodavatelj zbog neisplate u ugovorenom roku raskinuo ugovor, tužitelj potražuje štetu za koju tvrdi da mu je nastala zbog neodobrenog kredita, troška javnih bilježnika M. i L. te troškove sređivanja zemljišno-knjižnog stanja, plaćanja iznosa kapare, troškove procjene, troškovi vrijednosti ulaganje te naknade štete za ime izgubljene koristi koja predstavlja razliku između iznosa kupoprodajne cijene i tržišne vrijednosti nekretnine.

Uzevši u obzir da je tužitelj 28. rujna 2006. podnio zahtjev za kredit i potpisao pristupnicu kojom traži odobrenje stambenog kredita te je tek tada pravna služba utvrdila da nadogradnja i dogradnja nisu u skladu s građevinskom dozvolom.

Nadalje, tuženica je pojasnila da kad je tužitelj banci podnio zahtjev za odobrenjem kredita, nakon što je zahtjev unesen u informacijski sustav, u toj je aplikaciji bio odobren ali to ne predstavlja odluku nadležnog tijela o konačnom odobravanju kredita, budući da odluku donosi Kreditni odbor nakon analize zahtjeva od strane pravne službe.

Uzevši navedeno u obzir, prema ocjeni ovog suda neosnovano tužitelj ističe da je tuženica povrijedila načelo savjesnosti i poštenja jer da je za razlog odbijanja kredita znala od početka pregovora, a pregovore je usprkos tome nastavila. Stoga nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 251. st. 2. ZOO-a.