Iako im je to zakonska obveza, 10 posto tvrtki u Srbiji nije prijavilo stvarnog vlasnika, piše Danas.

“Usto, u Centralnu evidenciju stvarnih vlasnika trenutačno nije upisalo svoje podatke o stvarnim vlasnicima još i 19 posto zaklada, oko 22 posto udruženja i ustanova, kao i nešto manje od 8 posto zdravstvenih ustanova“, rekla je Gabrijela Petković Jovanović iz Agencije za privredne registre (APR).

Procedura upisa je besplatna

Ona napominje da je zbog toga APR podnio 1943 zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka, a da je doneseno 36 presuda.

“Podnijeli smo i 917 zahtjeva za novoosnovane registrirane tvrtke, koji nisu evidentirala svoje stvarne vlasnike u roku od 15 dana od dana registracije, i APR ima povratnu informaciju da je donesena jedna presuda“, ističe Petković Jovanović.

Zakonom o centralnoj evidenciji stvarnih vlasnika predviđene su kazne od 500.000 dinara (oko 4100 eura) do 2 milijuna dinara (oko 16.477 eura) za pravne osobe i od 50.000 (oko 411 eura) do 150.000 dinara (oko 1233 eura) za odgovornu osobu u kompaniji.

Isti zakon predviđa i zatvorsku kaznu od tri mjeseca do pet godina za onog tko u namjeri da prikrije stvarnog vlasnika u Centralnu evidenciju ne upiše točne podatke ili promijeni, odnosno izbriše, istinite podatke o stvarnom vlasniku.

Do 23. travnja više od 22.000 tvrtki u Srbiji nije imalo upisane stvarne vlasnike, a direktor APR-a Milan Lučić nedavno je apelirao da to svi urade jer je procedura jednostavna i ne stoji ništa. On je dodao da prekršajne kazne nisu male.

Impact poduzetništvo

Olakšavaju život pacijentima: Hrvatske tvrtke napravile čuda od tehnike, prvi prototipi već se testiraju

Employee Wellbeing

Od pripravnika do lidera: ‘Ovdje se ne bojimo pitati, tražiti pomoć i rasti’

Dragoljub Rajić, iz Mreže za poslovnu podršku, kaže za Danas da se u Srbiji jako puno manipulira, prije svega na natječajima jer “svi znamo da ima dosta onih koji bez ozbiljne poslovne povijesti konkuriraju za milijunske poslove“, te da je Zakon o centralnoj evidenciji stvarnih vlasnika posljedica takvog stanja.

On kaže da su razlozi zbog kojih tvrtke ne prijavljuju stvarne vlasnike različiti, od toga da su neke od njih u lošem stanju, pred stečajem, do toga da su vlasnici odustali od poslovanja.

Odgovornost na inspekcijama

“Uvijek postoji određeni postotak onih koji ne prijave, tako je i s financijskim izvješćima. Je li riječ samo o nemaru ili pogreški zaposlenika, ili to što netko od tih vlasnika nije u zemlji, razni su razlozi. Na državi je da to utvrdi“, ističe Rajić.

Prema njegovim riječima, u drugim razvijenim zemljama takvi zakoni ne postoje, a vlasnik tvrtke koja je u blokadi ne može tek tako otvoriti drugu tvrtku i nastaviti s radom koristeći istu imovinu.

“Kada bi država, sudovi i inspekcije radili kako treba, ne bi bilo moguće imati tvrtku koja duguje milijune i raditi kako se kod nas radi. Svakoj osobi koja otvori drugu tvrtku dok je prva u blokadi bilo bi zabranjeno otvaranje te druge“, objašnjava Rajić.

Ovaj zakon je, objašnjava, još jedan kojim se pokušava zastrašivanje, umjesto da Srbija ima izvršne i učinkovite zakone.

On dodaje da je pravo pitanje kako će država tih preostalih 10 posto tvrtki natjerati da prijave prave vlasnike.

“Opet dođemo na isto jer i za tih 10 posto potreban aparat od stotina ljudi koji će svaku tu tvrtku analizirati, vidjeti što se s njom događa i provesti sankcije protiv vlasnika, pod uvjetom da se uopće mogu naplatiti“, ističe Dragoljub Rajić.