Zagrebački arhitekti Marin Mikelić i Tomislav Vreš osnovali su 2007. zajednički ured MVA, koji je vrlo brzo zapažen. Uspješno su sudjelovali na mnogim arhitektonsko-urbanističkim natječajima, izlagali su na Zagrebačkom salonu 2009., 2012. i 2015., a za projekt hotela Well u Termama Tuhelj dobili su nagradu Udruženja hrvatskih arhitekata Viktor Kovačić za najuspješnije arhitektonsko ostvarenje u 2012. godine.

Brzo ste se počeli afirmirati. No budući da razgovaramo za poslovne novine, moram vas pitati – kako to da su vam, nakon što ste 2012. dobili prestižnu nagradu Viktor Kovačić, prihodi pali?

Mikelić: Između 2010. i 2012. radili smo jedan veliki projekt – hotel Well u Tuheljskim Toplicama, financijski puno veći od svega što smo dotad radili. U našem dotadašnjem radu taj je projekt bio iznimka- nakon što smo ga dovršili i osvojili nagrade vratili smo se u prijašnje okvire, poslovima manjeg opsega. U međuvremenu su se pojavili i neki novi, veći projekti tako da ured u posljednje dvije godine ponovo polako ali kontinuirano raste.

Zajednički ured otvorili ste baš pred početak krize… Kako se kriza odrazila na vas i na ostale arhitekte?

Vreš: Pokretanje vlastita biznisa iz nule je ionako specifična i pomalo stresna i krizna situacija, tako da nas opća financijska kriza i nije puno pogodila. U prve tri godine smo radili manje projekte poput obiteljskih kuća i ostvarivali postupni rast. Prekretnica je bila kad smo 2010. ugovorili projektiranje Hotela Well, čija je izgradnja u tom trenutku bila jedna od većih investicija u turističkom sektoru u Hrvatskoj. Radilo se o složenom projektu rekonstrukcije postojećeg dijela kompleksa i dogradnje novih smještajnih kapaciteta kategorije četiri zvjezdice, kongresnog centra i podzemne garaže. Taj smo posao dobili na pozivnom arhitektonskom natječaju na kojem su sudjelovale još jedna hrvatska i dvije slovenske tvrtke. U Wellu smo bili zaduženi za sve, ne samo za glavni i izvedbeni projekt nego i za unutarnje uređenje, opremanje i projektantski nadzor, a sudjelovali smo i u procesu izbora izvođača. Zahvaljujući tom velikom projektu, na kojem smo radili preko dvije godine, najveći udar krize nas je zaobišao.

Mikelić: U vrijeme dok smo radili na Wellu, mnogi arhitektonski uredi proživljavali su značajan pad. Dakle, iako u tom trenutku nismo bili izravno pogođeni, doživljavali smo krizu posredno, kroz priče naših kolega ili kroz kontakte s građevinskim sektorom.

Kakav je bio povratak manjim projektima?

Vreš: Povratak nam nije bio mrzak. Mi nismo velika kompanija, fleksibilni smo i nije nam problem u kratkom vremenu reorganizirati ured i prilagoditi se trenutnoj situaciji.

Impact poduzetništvo

Olakšavaju život pacijentima: Hrvatske tvrtke napravile čuda od tehnike, prvi prototipi već se testiraju

Employee Wellbeing

Od pripravnika do lidera: ‘Ovdje se ne bojimo pitati, tražiti pomoć i rasti’

Mikelić: Nije neuobičajeno da arhitektonski ured raste, ali nerealno je da na temelju jednog projekta narastemo s tri na deset zaposlenika i da se taj rast održi.

Na popisu vaših nagrađenih radova mnogi nisu realizirani, zbog krize ili…?

Mikelić: Djelomično da, iako je u našem poslu to uobičajeno čak i u stabilnijim vremenima.

U Splitu ste 2008. pobijedili na natječaju za detaljni plan uređenja (DPU) gradskog projekta Brodarica (atletski centar– stadion i dvorana), u Zagrebu ste iste godine dobili prvu nagradu na međunarodnom natječaju za uređenje i regulaciju Kaptola. Da li je što od toga realizirano?

Mikelić: Ti projekti nisu realizirani i ne vjerujem da će u skorije vrijeme biti. Zaustavilo ih je opće stanje u društvu, uz pokoju lokalnu specifičnost.

Vreš: Što se tiče Brodarice, taj je zahvat planiran u nekim sretnijim vremenima i svodio se na potencijalno javno – privatno partnerstvo stadiona s velikim shopping centrom. Zapravo je grad Split htio sagraditi atletski stadion zbog Branke Vlašić i atletskog prvenstva koje se na kraju odigralo na Poljudu. Konzultanti angažirani od strane Grada su predvidjeli program od 50.000 kvadratnih metara u kojem su izmiješali sportske sadržaje s komercijalnima. Takvi veliki hibridi su prije prolazili, ali nakon 2008. nitko više nije bio zainteresiran za slične projekte. Usprkos tome, nakon dobivenog natječaja potpisali smo ugovor za izradu DPU-a za cijelu zonu, obavili 90 posto posla, proveli javnu raspravu i nakon toga je sve stalo.

Braća Žužul, vlasnici NK Split, upravo tamo u zadnje vrijeme najavljuju gradnju novog stadiona?

Mikelić: Da, ali sve se to događa bez nas. Kroz medije smo saznali da NK Split pokreće neke projekte pa smo kontaktirali grad Split koji je provoditelj natječaja i nositelj izrade Detaljnog urbanističkog plana.

Vreš: U medijima su bili prezentirani dijelovi projekta neke anonimne njemačke tvrtke koja je navodno projektirala novi stadion, ali od Grada nismo ništa relevantno uspjeli saznati.

Pa i u Zagrebu se mimo vašeg pobjedničkog rada gradi na projektu regulacije i uređenja šireg područja Kaptola, i to direktnom narudžbom?

Mikelić: Taj su natječaj 2008. pokrenuli grad Zagreb i Nadbiskupija zagrebačka s ciljem kompleksne urbanističke rekvalifikacije Kaptola. Natječaj je obuhvaćao uređenje javnog gradskog prostora ispred katedrale ali i promišljanje šire zone Kaptola – od Tkalčićeve do Nove vesi, Ribnjaka i do početka Vlaške. Međutim, ni nakon te prve nagrade se ništa nije dogodilo. U nekoliko zadnjih godina događaju se parcijalne intervencije u tom prostoru, poput tzv. Europskog trga, ali i u drugim javnim gradskim prostorima. Sve se to radi bez javnih natječaja, što je protivno GUP-u.

U projektu ste predvidjeli i novu gradnju?

Vreš: Program natječaja je tražio da se ispita i predloži lokacija za sadržaje koji Crkvi nedostaju. Radilo se o Riznici zagrebačke katedrale, Dijecezanskom muzeju i Arhivu Prvostolnog kaptola.

Mikelić: Predložili smo da se te institucije smjeste u prostor kanoničkih kurija sjeverno od katedrale. Radi se o vrlo suptilnim intervencijama u postojećem izgrađenom tkivu i uklanjanju građevina bez povijesne i arhitektonske vrijednosti. Takvih primjera suvremene intervencije u povijesnim jezgrama u svijetu ima mnogo. Ipak, projekt su pratile sumnje i otpor konzervatora te kontroverzni novinski članci. U međuvremenu, svakodnevni život degradira taj prostor neprimjerenom izgradnjom i neadekvatnim sadržajima koji se spontano talože mimo svake, pa i konzervatorske struke.

Vreš: Prostor Kaptola danas funkcionira u smjeru sjever jug, a uspostavljanje samo nekoliko poprečnih pješačkih veza u smjeru istok – zapad bi jako doprinijelo revitalizaciji pojedinih dijelova Kaptola, poput Opatovine i parka Ribnjak, koji su danas zapostavljeni. Konzervatori su nas optuživali da želimo rušiti bedeme oko katedrale, a zapravo se samo radilo o ponovnom otvaranju vrata u zidinama koja su se nekad koristila, a zazidana su tokom povijesti. Natječaj je bio anketnog tipa, te je ideja bila da se za pojedine važnije lokacije raspišu detaljniji projektni natječaji, kao što je to trebalo napraviti i za uređenje sadašnjeg Europskog trga.

Zato vam se realiziraju projekti po manjim mjestima. Radite i na prenamjeni konjušnice u mjestu Sveti Križ Začretje?

Vreš: Da, to je super zanimljiva barokna zgrada, 120 metara dugačka. Nekoć je to bila konjušnica, u socijalizmu je pretvorena u poljoprivrednu zadrugu a sada je već 20 godina prazna. Kupio ju je domaći poduzetnik s dvije uspješne tvrtke koji nam je došao i pitao što možemo smisliti od sadržaja da stvar bude održiva. U suradnji s investitorom i konzervatorima smo osmislili specifičan turistički sadržaj čiju osnovnu ponudu čini 20 dvokrevetnih soba kategorije četiri zvjezdice, ali je naglasak na dodatnoj ponudi poput wellnessa koji je smješten u vrlo reprezentativnom prostoru baroknih svodova. Također je predviđan restoran, caffe bar, višenamjenska dvorana i klinika. Ukupna je investicija vrijedna oko pet milijuna eura. Iako su investitori u krizi postali puno oprezniji, dešava se pozitivan pomak jer su se otvorile mogućnosti djelomičnog financiranja iz europskih fondova. Prema najavama, do kraja godine bi se trebao aktivirati i poseban fond sa preko 300 milijuna kuna namijenjenih samo zaštićenim zgradama u kojima se planira turistička namjena, odnosno upravo za ovakve projekte. U skladu s tim, izradili smo idejni projekt te se čeka na izdavanje lokacijske dozvole.

Tko bi poslove poput unutarnjeg uređenja, koji nisu strogo arhitektonski, radio u nekoj drugoj zemlji?

Mikelić: Unutarnjim uređenjem se u razvijenim zemljama često bave dizajneri interijera. U zapadnim zemljama postoji niz voditelja projekata i konzultantskih tvrtki koje se bave pojedinim dijelovima projekata, sustav je formaliziran i drugačije strukturiran.

Dakle, osim što ju projektirate, vi i uredite cijelu kuću?

Mikelić: Ponekad. Mi se kao arhitekti bavimo prostorom, u svim mjerilima. Nije neuobičajeno da arhitekt projektira sve, od urbanističkog rješenja do detalja interijera. Često to ipak rade specijalizirani timovi za uređenje interijera ali naše je mišljenje da se mogu postići puno zanimljiviji rezultati kad arhitekt ima mogućnost od početka do kraja dosljedno provesti svoju ideju i dati identitet kući ili hotelu, stvoriti nešto što nije goli generički proizvod.

Vreš: To ovisi i o mjerilu – ako radite neki manji projekt poput obiteljske kuće, sasvim je logično da jedna osoba sve napravi. Kod hotela su oba principa legitimna i nije neobično da arhitekturu radi jedan tim a interijer drugi.

U okviru rada na projektu hotela Well nastala je i Three-lite svjetiljka, koja je kasnije predstavljala Hrvatsku na Tjednu dizajna u Milanu. Jeste li ju pokušali pustiti na tržište?

Vreš: U suradnji s tvornicom rasvjete Dekor u Zaboku smo proizveli manju seriju tih lampi i uspjeli ih sve prodati. Kad bismo to htjeli dignuti na višu razinu morali bismo se posvetiti razvoju novih proizvoda, marketingu, distribuciji, što nije isplativo raditi samo zbog jedne lampe. Mi se ipak primarno želimo baviti arhitekturom tako da se nismo odlučili za veću distribuciju. Naši se povremeni izleti u dizajn dešavaju kad se na pojedinom projektu suočimo s problemom da nam zbog manjka sredstava ili nekog drugog razloga željeni dizajnerski proizvodi jednostavno nisu dostupni. Iz istih razloga trenutno razvijamo seriju urbane opreme za općinu Krapinske Toplice koja se sastoji od ulične svjetiljke, klupe i koša za smeće. Upravo je napravljen prototip klupe koju rade lokalni majstori od lokalnog drveta.

Mikelić: Cijena te klupe neće biti viša od uvezenog tipskog proizvoda a specifično oblikovanje i lokalna izrada dati će joj dodanu vrijednost. U Krapinskim toplicama je takav pristup moguć jer ambiciozni načelnik općine razumije da je dizajn bitan za turističko mjesto i ne želi proizvode koji su viđeni već tisuću puta.

Jednom ste izjavili da je arhitektura odraz stanja u društvu?

Mikelić: Preciznije, arhitektura je odraz svog vremena i to se očituje na svim razinama – u općem smanjenju količine posla, stalnim promjenama zakonodavnog okvira, problemima s birokratskim aparatom… Otkako smo osnovali ured temeljni Zakon o građenju se promijenio iz temelja triput u osam godina, a svaka od tih promjena stvara stanku za sve aktere od barem šest mjeseci, dok svi ne pohvataju nove okolnosti.

Vreš: U tom je razdoblju praktički nemoguće bilo što planirati i projektirati jer ni referenti ne znaju kako bi izdavali dozvole. Kad se sve zbroji, u proteklih osam godina koliko postojimo, otprilike godinu i pol dana su projekti stajali jer je izdavanje dozvola bilo zakočeno. Vrlo je teško to objasniti stranim investitorima.

Mikelić: Istodobno, sve te deklarativne promjene prate objašnjenja kako će procedura biti ubrzana, skraćena, pojeftinjena,a a događa se naravno nešto sasvim suprotno. Najava da će se ukinuti građevne dozvole u suštini znači samo da će se promijeniti ime dokumenta kojim se odobrava građenje…

Vreš: Zakonodavac na fiktivan način skraćuje rok prebacivanjem većeg dijela procedure ishođenja dozvola na projektanta i investitora. Trenutno je aktualno predizborno prepucavanje između vladajućih i oporbe da li se dozvole izdaju u jedan ili pet dana. Pribrojimo li ishođenju dozvole obvezu investitora da ishodi potvrde i suglasnosti svih javnopravnih tijela, realno je nemoguće ishoditi sve potrebne dokumente i dozvole u manje od mjesec dana.

Narudžba

Dobili ste narudžbu za Muzej znanosti o moru u Malom Lošinju?

Vreš: To je specifičan projekt koji je pokrenuo Institut Plavi svijet te od nas naručio idejno rješenje. Zasniva se na spajanju dva koncepta – znanstvenog i obrazovnog centra s muzejskim prostorom posvećenim informiranju lokalne zajednice i posjetitelja o problemima očuvanja prirode i okoliša. Muzej će također služiti i kao potpora lokalnom gospodarskom razvoju, ne samo kao prvorazredna turistička atrakcija, nego i kvalitetnom interpretacijom vrijednosti ekosustava i promocijom održivog razvitka. Sama lokacija je bila vrlo inspirativna: napušteni prostor u vlasništvu države u Malom Lošinju pokazao se kao idealna lokacija za izgradnju ovog muzeja jer osigurava jednostavnost pristupa s kopna i mora. Prvotna je ideja bila da se muzej uredi u postojećoj zgradi koju je nekoć koristila JNA a koja je već 30 godina van funkcije i u vrlo lošem stanju. Tada je projekt prepoznalo Ministarstvo turizma, dodijelilo mu status projekta od nacionalnog značaja i financiralo izradu idejnog rješenja. To nam je omogućilo da pristupimo izradi potpuno novog programa i idejnog rješenja u kojem se neadekvatna i dotrajala postojeća zgrada uklanja i gradi novi atraktivni muzej površine od oko 4000 kvadratnih metara. Ukupna procjena vrijednosti investicije, skupa s opremanjem, iznosi oko osam milijuna eura a projekt je trenutno u pripremi za financiranje iz europskih fondova.