Postoji jedna krasna riječ: kontradikcija. Ili koristimo hrvatsku riječ: proturječje, još bolje. U lijepoj našoj je na svakom koraku prisutno to proturječje. Recimo u vrijeme kad je ljudska civilizacija na vrhuncu napretka, kada nikada kao danas prosječan čovjek nije imao šansu za dobar život, u Hrvatskoj će većina ljudi reći da jako loše živi. Kada unatoč lošim plaćama i padu BDP-a ljudi u Hrvatskoj imaju mnogo više nego što su imali prije 30 godina, većina će reći da se prije 30 godina bolje živjelo. Kada unatoč sjajnim prirodnim bogatstvima i odličnoj zemljopisnoj lokaciji, državni proračun svake godine ide u sve veći deficit, a država u sve veći dug. Iz dana u dan se pokazuje da građani služe državi umjesto država građanima (što se lako može ustvrditi obilaženjem mnogobrojnih šaltera). Jedno proturječje za drugim. Trebali bi se zvati Proturječna Republika Hrvatska.

Ako gledamo iz pozicije te iste države, 20 ili više godina izvoz je uglavnom duplo manji nego uvoz. Mislim da nema te čarobne formule koja može pokrenuti ovu državu i dugoročno imati rast standarda bez da se taj odnos ne promjeni. Pošto sumnjam da ćemo planski manje uvoziti ( niti možemo utjecati na to jer ulazimo u EU) jedina naša šansa je povećanje izvoza.

U poznatoj seriji Seinfeld postoji uloga simpatičnog Georgea kojeg se može opisati jednom riječju: gubitnik. Međutim, u jednoj epizodi on se sjeti genijalne ideje: cijeli život radi stvari za koje u prvu ruku misli da su bolje, a ispadnu gore, pa odluči raditi uvijek suprotno od onoga što inače radi. U toj epizodi zahvaljujući toj ideji pronađe djevojku, dobar posao i osjeća se jako samopouzdano. I kakve sad to ima veze s temom pitate se?

Hrvatskoj treba proturječje u proturječju: ljudi trebaju početi raditi suprotno od onoga što inače rade. Trebaju se prestati pouzdavati u nekog drugog (pogotovo u državu), biti samostalniji i uspješnije raditi svoj posao. Prestanimo svi skupa biti kao gubitnički George. Okrenimo trend. Za divno čudo, unatoč jako lošoj gospodarskoj slici u Hrvata, postoje ljudi koji okreću trend, koji su samostalni, uspješno rade i napreduju u svom poslu te su svakim danom sve konkurentniji. Jer bez konkurentnosti ne mogu na globalno tržište. Unatoč zastarjelom i neprilagođenom školstvu pojave se mladi ljudi koji imaju volje i drskosti da probaju neki drugi put, ne onaj gdje je cilj zaposliti se u državnoj firmi i čekati penziju 30 godina. Ti mladi ljudi pokreću startup poduzeća i žele izvoziti. I Facebook je bio startup prije 5-6 godina (čisto za usporedbu). Mnogi takvi su članovi udruge CISEx – udruge hrvatskih nezavisnih izvoznika softvera. Udruga je osnovana prije 20 mjeseci s ciljem da okupi sve proizvođače softvera koji izvoze ili imaju žarku želju i potrebu izvoziti. Od osnutka u udrugu se učlanilo preko 100 mahom malih poduzeća te nekoliko desetaka pojedinaca, obrtnika i studenata. Mislim da je potencijal višestruko veći.

Osjećate li se proturječno?

Vlasnik ste male firme koja radi neki softver? Bavite se samo softverskim uslugama? Možda je tvrtka velika za hrvatske prilike, zapošljavate preko 50 ljudi. Možda ste softverski konzultant ili slobodnjak? Možda tek počinjete, osnivate firmu s najboljim prijateljem da bi razvili novi servis? Još bolje, pokrećete “startup” s novom mobilnom softverskom idejom, a tek ste postali apsolvent?

Ono što povezuje sve ove moguće slučajeve je jedna iznimno važna stvar. Za razliku od ostalih sektora kojima se ljudi bave u Hrvatskoj, softverska industrija, uz turizam, jedina ima veliki potencijal rasta. Dok su za turizam razlozi jasni (prirodna bogatstva i lokacija), oni za softverski sektor možda nisu dovoljno očigledni.

U vrijeme kad je u lijepoj našoj još uvijek kriza, svijet grabi ogromnim koracima naprijed. Pri tom ne mislim na tehnologiju već na konkurentnost. Nikad kao sada nije bilo toliko kanala, alata, prometnih veza i općenito mogućnosti za prodaju i distribuciju proizvoda diljem svijeta. A softverski proizvod i uslugu je najlakše distribuirati tako da je prava šteta ne iskoristiti priliku i koristeći sve prednosti koje imamo, izvoziti svoju pamet i znanje. To je najprofitabilniji izvoz.

tamna strana jeftine mode

Majica od 5 eura, problem od milijardi: Moda postala ekološki teret

Nova pravila kapitala

Budućnost neće pripasti najzelenijima, nego najpametnijima

Svakodnevni problemi

Ako se čitatelj možda prepoznao u prethodnom dijelu članka sigurno ima ili će imati sljedeće probleme:

• – smislili ste globalno zanimljiv naziv za vašu firmu, međutim trgovački sudovi u Hrvatskoj priznaju samo nazive temeljene na hrvatskom jeziku, mrtvom jeziku (kao latinski i grčki) ili akronim. Naravno, inozemne tvrtke koje otvaraju svoje podružnice kod nas imaju povlašten položaj, one mogu firmu nazvati bez spomenutih ograničenja
• – želite izvoziti, međutim, gdje naći kadrove koji makar malo imaju iskustva u nuđenju usluga globalno, izradi globalnih proizvoda ili prodaju istih
• – potreban vam je kapital za razvoj vašeg proizvoda, ali nemate nekretninu koju banka traži pod hipoteku, jer banke nisu naklonjene rizičnim investicijama
• – riječi i kratice kao što su anđeli, VC, “seed”, BICRO i slične vas zbunjuju i nemate koga pitati da vam razjasni o čemu se tu radi
• – dogovorili ste sjajan izvozni posao s nekom većom firmom, ali tvrtka traži liability issurance, a vi ne znate što je to
• – niste nikada “pitchali” ili držali prezentaciju na engleskom jeziku pred većim brojem ljudi, znate i sami da trebate negdje steći iskustvo
• – i tako dalje

Vjerovali ili ne sve te probleme su mnogi članovi udruge već prošli i drage volje će podijeliti iskustva s ostalim članovima. To i čine već 20 mjeseci. Volim reći da je udruga CISEx “melting pot” za razmjenu ideja i iskustava koji daje više od samog zbroja. To je akcelerator koji potiče ljude da prestanu biti George.

Udruga aktivno radi na rješavanju problema softverskog izvoza

Kao što sam već spomenuo globalne prilike su tu, čekaju da ih se realizira. Udruga uvijek traži ljude voljne da realiziraju te prilike, da rade na uklanjanju zajedničkih problema i da šire pozitivne vibracije.

Udruga je do sada najviše djelovala na prikupljanju članstva:

1. Imali smo 9 velikih okupljanja (kolokvijalno zvanih CISExFriday), iduće je već u petak 16. studenog na INFO sajmu

2. Zajednički nastup na INFO sajmu prošle godine, u tijeku je priprema za nastup i ove godine, a nastup se zove: Prva Hrvatska Otvorena Tvronica Softvera

3. Ostvarili smo suradnju s komplementarnim udrugama: CRANE, Hrvatski Izvoznici, MIPRO

4. Surađujemo sa studentskim udrugama eStudent i BEST i sponzoriramo studentske natječaje

5. Izrađujemo online katalog na našim web stranicama itd.

Od nedavno smo se jače uključili u komunikaciju s državnim institucijama. Uočili smo probleme s ovogodišnjim “Poduzetničkim impulsom” i odlučili nešto napraviti po tom pitanju. Po nekoliko kriterija softverska industrija bila je slabije bodovana što smatramo da nije u redu. Sastavljen je i poslan MINPO-u dokument s našim prijedlozima kako bi se te nelogičnosti ispravile iduće godine. Ne tražimo nešto specijalno, samo da nas se tretira kao i druge industrije. No taj impuls je samo jedna manja stavka na podužoj listi promjena koje bi država trebala/ mogla napraviti da se izvoz softverske industrije još poveća. Kreditiranje i izdavanje jamstava za male poduzetnike (ne samo softverske) je uvijek bio problem jednostavno zato što obično mali poduzetnici nemaju nekretninu, pa komercijalne banke ne žele riskirati. Tu bi se recimo HAMAG, HBOR i BICRO mogli malo bolje postaviti.

Općenito, inkubatorska scena i nije toliko loša, postoje 20-tak što tehnoloških parkova, što inkubatora po cijeloj Hrvatskoj. Na primjer u Čakovcu možete plaćati za radno mjesto 150 kuna mjesečno što uključuje i režijske troškove i Internet. To je sasvim povoljno za neki sofverski startup. Međutim, za malo jača financiranja ne postoje akceleratorski fondovi, postoji samo par BICRO programa koji su često bez novca. I onda poduzetnici moraju vani, neki u Sloveniju ili Bugarsku, a neki potegnu do Silicijske doline (poznata kao najbolje mjesto za startupe). To što oni idu po novce nije neka velika šteta, dapače, ali povećava se rizik da će tamo i ostati, prebaciti tvrtku i sl. Trebalo bi pojačati akceleratorske programe BICRO-a i poticati osnivanje sličnih privatnih inicijativa.

Ubrzo nakon što poduzeće profunkcionira osnivači tek tada shvate koliki je u stvari trošak radne snage. Problem visokog troška nije specifičan samo za softveraše, pa je pitanje treba li ga se gledati odvojeno od drugih sektora. Međutim, treba imati na umu da u regiji postoje zemlje sa značajno jeftinijim troškom i koje mogu s vremenom odvući jako puno radnih mjesta. Neke naše tvrtke već otvaraju podružnice u susjednim državama jer je jeftinije.

Polje na kojem se može jako puno napredovati je gospodarska diplomacija. Sjajno je to što predsjednik ide sa predstavncima velikih firmi u Katar, međutim potrebno je proširiti tu aktivnost tako da hrvatska diplomatska predstavništva po cijelom svijetu postanu izvozni servis hrvatskom gospodarstvu.

Upravo radimo, u suradnji s HAMAG-om, da te i slične prijedloge sklopimo u strategiju razvoja softverske industrije. Nadamo se da će taj dokument biti dostupan javnosti uskoro. I sad se vi pitate zašto mi tražimo pomoć od države, a na početku smo rekli da se trebamo osamostaliti i ne ovisiti o državi. E pa postoje dva dobra razloga:

1. Uvijek će postojati manji broj ljudi koji će uspjeti nešto napraviti, članovi udruge to dokazuju. Međutim, cilj udruge je potaknuti državu da olakša većem krugu ljudi da se pokrene. A to samo država može napraviti u značajnijem obimu, uostalom to joj je i zadaća

2. Svi koji rade u državnim institucijama moraju biti svjesni činjenice da živimo u vremenu globalnog tržišta i da konkurencija vlada ne samo među korporacijama već i među državama.

Države se natječu za kvalitetniju radnu snagu. Ljudi iz softverske industrije su izuzetno mobilni i prijeti trend njihove masovnije dislokacije u neku drugu zemlju gdje se lakše živi i radi. S ulaskom RH u EU će ih slijediti i mnoge druge industrije. Trebamo svi skupa (država, školstvo, udruge, poslodavci, itd) raditi na poboljšanju uvjeta poslovanja da te kvalitetne ljude zadržimo. Može nam se dogoditii da vlastite ljude izgubimo pa opet moramo kod susjeda po radnu snagu. Ili jednostavno neće biti dovoljno onih koji će puniti proračun pa državne institucije neće imati za plaće.

Budućnost

Od svih mjera i prijedloga koje možemo smisliti ništa nije važnije od poboljšanja edukacije na svim razinama. I Hrvatska, kao i mnogo gospodarski snažnijih zemalja, ima velikih problema s prilagodbom školskog sustava iznimno brzim promjenama koje se događaju na tržištu rada. Dugoročno samo je jedna stvar bitna: znanje. Zbog toga država mora početi prilagođavati cjelokupan školski sustav da iz njega izlaze mladi ljudi:

• – spremni na učenje kroz cijeli život
• – s već nekim iskustvom rada kroz praksu i praktične radove
• – odlična znanja stranih jezika
• – spremni na poduzetništvo (što prije to bolje)
• – samopouzdanje da neku svoju ideju i realiziraju
• razmišljaju globalno

Jer uz ovakvo trenutno stanje ne piše nam se dobro. Pa zašto ne bi mi bila ta zemlja koja će među prvima restruktuirati školstvo i biti korak ispred drugih?

Osobno bih kroz CISEx htio potaknuti fakultete, ne samo tehničke, da krenu razmišljati u tom smjeru, da ne budu George, nego da stvaraju globalno konkurentne mlade ljude (e to bi bila prava stvar jer tada se ne bi trebali toliko brinuti oko naše budućnosti).

Za kraj pozivam sve ljude koji razmišljaju slično da nam se jave i da postanu članovi. Primamo i sve tvrtke iz branši koje su potrebne za izvoz: prevoditelje, dizajnere, prodavače, konzultante, PR i marketing stručnjake, organizatore događanja, krojače odijela, putne agencije, odvjetničke urede, stručnjake za osiguranja, privatne škole, studentske udruge, itd.

Biti član CISEx-a je stvar stava: da, želim izvoziti!

Ivo Lukač