Iako niz velikih tvrtki u Hrvatskoj nastalih 1990-tih godina nije dočekao generacijski prijelaz s osnivača na nasljednike, jer su propale (Agrokor) ili su prodane većim kompanijama (Lura), za mnoge, pogotovo male i srednje tvrtke, čiji su osnivači nerijetko bili pioniri kapitalizma u Hrvatskoj u nekoj razvojnoj fazi vrijeme je za smjenu generacija.

S obzirom da za taj osjetljivi proces uglavnom nemaju ni uzora ni iskustva, vrlo vrijedan i koristan pritom im može biti priručnik „Osnivači, nasljednici i menadžeri” autora Borisa Vukića objavljen u izdanju agilne zagrebačke izdavačke kuće Beletra.

„Priručnik pokriva sve krizne točke druge poduzetničke revolucije koja se upravo događa i s godinama uzima sve veći zamah, a to je prvi generacijski prijelaz.

Manirom iskusnog poslovnog savjetnika jednostavno i razumljivo daje upute poduzetnicima kako pripremiti tvrtku, nasljednike, ali i sebe za ovaj nimalo jednostavan proces.

Korak po korak autor čitatelja vodi kroz emocionlano zahtjevan proces povlačenja osnivača iz operativnog posla, a onda i do potpunog prepuštanja tvrtke nasljedniku, uvažavajući sve dvojbe i složen psihološki proces odvajanja osnivača od njegovog životnog djela, što je vrlo često i najvažniji kamen spoticanja zdravoga prijenosa vlasništva na nasljednike. Svrha je ovog priručnika osvješćivanje osnivača i njegove djece da je rječ o važnom i planiranom strateškom procesu kako bi se osiguralo da tvrtka i nakon prijenosa poslovanja bude održiva, profitabilna i prenosiva”, piše poduzetnica i poslovna savjetnica Mirela Španjol Marković u predgovoru knjige.

Sam Vukić u priručniku ističe kako je prijenos tvrtke proces koji obuhvaća pripremu nasljednika, tvrtke, osnivača i obitelji, točno tim redoslijedom. Citirajući Duška Radovića koji je kazao kako ”Na mlađima svijet ostaje, čim stariji tako odluče”, Vukić navodi dva modela prijenosa obiteljske tvrtke s jedne generacije na drugu – jedan se naziva obitelj na prvom mjestu, a drugi biznis na prvom mjestu.

„Prvi, obitelj na prvm mjestu, možemo slikovito nazvati talijanskim. Glavna je karakteristika tog modela, koji još možemo nazvati i Cosa nostra, da su djeca, bila ovakva ili onakva, naša te će zato naslijediti i vlasništvo i upravljanje tvrtkom.

Drugi model, biznis na prvom mjestu, ilustrativno možemo nazvati njemačkim, a podrazumijeva, za početak, odvajanje vlasništva i upravljanja tvrtkom. Hoće li djeca naslijediti vlasništvo, jedna je tema, a hoće li ona upravljati tvrtko, sasvim je druga stvar. Pretpostvavka da bi djeca dobila priliku biti glavni direktori ili predsjednici tvrtki podrazumijeva da moraju biti najbolji od kandidata koji se prijave na natječaj.

U ekstremnim situacijama, da ni se djeca zaposlila u ‘očevoj’ tvrtki u ‘njemačkom’ modelu prvo se mora isprazniti radno mjesto, a potom još i nasljednik mora zadovoljiti prethodno opisan uvjet; u ‘talijanskom’ modelu mu se otvara nepostojeće radno mjesto.”

U mnogim zemljama u tranziciji razvijen je i treći model – bit će što bude. Čeka se. Čeka se osnivač. Nestrpljiva su djeca. Uža i šira rodbina moli se Bogu da sve što duže potraje kako bi se koristili povlasticama gdje je to god moguće. Čekaju i menadžeri da vide kako će sve to završiti, bankari se sve češće raspituju o zdravlju osnivača i razmišljaju o upravljanju rizikom….’Što će biti kada (ako) stari umre?’” piše Vukić.

Konzultant Boris Vukić jedan je od osnivača organizacie Adizes Southeast Europe (ASEE) i viši suradnik američkog instituta Adizes na kojem je 1995. certificiran za vođnje organizacijskih promjena. Kao savjetnik za organizacijsku preobrazbu s obiteljskim tvrtkama radi od 1996. godine. Godine 2015. pokrenuo je Klub 2040. koji okuplja pripadnike druge generacije u obiteljskim tvrtkama iz cijele regije, u kojem oni mogu razmjenjivati iskustva. Vukić je i autor knjige Apokrifi menadžmenta.