Odluka Vlade da isplati za 2019. isplati 60 kuna državnih poticaja na stambenu štednju, a 2020. mizernih 35 kuna, bila bi komična da nije tragičan pokazatelj kako javni interes gubi pred privatnim.

Što zbog neznanja, što jeftinog politikantstva, u Hrvatskoj su na snazi tri poticajne sheme na tržištu nekretnina, po čemu je jedna od rijetkih europskih država. “Prvo su POS sheme. One kreiraju relativno skupe (s obzirom na tržišnu cijenu) kvadrate kroz izravnu suradnju vlasti i građevinske industrije, pri čemu su u uz POS-ove bile vezane brojne afere, nenamjenska korištenja stanova i sl.”, kaže ekonomist Velimir Šonje. Unatoč tome, dodaje, POS sheme se ustrajno primjenjuju više od 15 godina jer su “veoma pogodne za izravne interesne dogovore vlasti i građevinskih poduzeća”. 

“Drugo su sheme subvencija rata otplate kredita. Sada imamo nove programe koji se raspisuju svake godine, koje je također, kao i POS-ove, izmislila stranka građevinskog sektora – HNS, a ranije smo imali kamate na stambene kredite koje su se priznavale kao porezno priznati rashod”, kaže Šonje ističući da postoji duga tradicija mjera koje unose nered na tržište kredita. 

Smatra da je još uvijek je sporno kakav je odnos troškova i koristi od tih mjera: one s jedne strane pogoduju dužnicima koji se kvalificiraju za program poticaja, no s druge strane, dodatnim poticanjem potražnje utječu na rast cijena nekretnina, što plaća puno veći broj ostalih kupaca nekretnina koji se nisu uspjeli kvalificirati za državne poticaje. 

“Opet je industrija izgradnje stanova ta koja je u konačnici na dobitku. Stambena štednja je treća shema koja nije imala šansi protiv prve dvije, jer izravno ne pogoduje građevinskoj industriji”, zaključuje Šonje. 

Za razliku od nas, koristi stambene štednje itekako je prepoznala srednja Europa – Njemačka, Češka, Austrija i Slovačka gdje je taj model značajan, a ponegdje i dominantan na tržištu.