U ponedjeljak je u Zagrebu održan International leaders summit, manifestacija koja je za okruglim stolom okupila ugledne hrvatske i svjetske ekonomiste. Glavna tema toga skupa organiziranoga od strane hrvatske nevladine udruge Adriatic institute for public policy, bila je budućnost Hrvatske, odnosno njenoga gospodarstva. Između ostalih na ILS-u su gostovali i SDP-ov kandidat za premijera Ljubo Jurčić, bivši član vlade Novog Zelanda, a sada savjetnik američke administracije Maurice McTigue, te ekonomist s američkog Cato instututa Daniel Mitchell, jedan od najvećih svjetskih stručnjaka za pitanja ekonomske globalizacije i poreznih politika. Poslovni dnevnik razgovarao je s Mitchellom o njegovu viđenju budućnosti hrvatske ekonomije i aktualnim temama svjetske ekonomske scene.

Jeste li već boravili u Hrvatskoj i kakvi su vaši dojmovi o zemlji i njenoj ekonomiji?
Jesam, ovdje sam već četvrti put i mogu vam reći da su moji dojmovi o Hrvatskoj pozitivni. Hrvatska je uz Estoniju, moja omiljena tranzicijska zemlja u Europi. Vaša zemlja mi se vrlo dopada zbog ljudi, krajolika i također zbog toga što želim vidjeti može li Hrvatska također imati veliko povećanje standarda i ekonomskog rasta kao što je u Estoniji.

Koji su po vama osnovni problemi hrvatskoga gospodarstva?
Hrvatska ima prevelik javni sektor. Ima različitih načina mjerenja koliko je šta preveliko, ali ako pogledate neke podatke, vidi se da Vladina, odnosno državna potrošnja, čini gotovo polovicu BDP-a. Gotovo je nemoguće imati produktivnu i bogatu ekonomiju s teretom kao što je tako velika državna potrošnja.

Šta bi onda trebalo poduzeti po tome pitanju?
Akademski dokazi jasno pokazuju da su vladina potrošnja i doznake najgori za ekonomsku sliku i izvedbu neke zemlje. Naravno, ima nekih stavki kao što su ceste i školovanje za koje je dobro što vlada troši novac. No, velika potrošnja na upravni aparat i doznačavanje različitim skupinama građana su loš način potrošnje vladinog novca. Također je loše i potpomaganje određenih tvrtki velikim količinama novaca. Ključno je da se smanje socijalna davanja, novčana potpomaganja državnih kompanije i trošak birokracije jer su to vrlo neučinkoviti načini trošenja. Vrlo je važno da hrvatski zakonodavci naprave što god mogu kako bi smanjili ili barem limitirali rast potrošnje u tim područjima.

Mislite li da bi flat-tax bio dobar ekonomski potez za Hrvatsku?
Ako pogledatu regiju, vidite zemlje poput Makedonije i Albanije koje imaju 10-postotni jedinstveni porez. Rumunjska ima 16, Srbija 14, Češka 15 i Slovačka 19 posto poreza. Mislim da bi Hrvatska trebala isto tako uvesti stopu jedinstvenog poreza i to ispod 20 posto. Nisam stručnjak za hrvatski porezni sustav tako da ne mogu reći bi li ta stopa trebala biti 17 posto ili neka druga brojka, ali ekonomski gledano, ako je stopa ispod 20 posto, onda će se potaknuti privreda, investicije i otvoriti više radnih mjesta. Tako da bi stopa u svakom slučaju morala biti ispod 20 posto.

Koja je, po vašem mišljenju, najuspješnija tranzicijska ekonomija u Europi?
Tranzicijske ekonomije dijelim u tri grupe: baltičke, srednjeeuropske i jugoistočnoeuropske. Baltik je, generalno gledajući, najuspješniji. Imaju najbrži rast i najveće prihode, a Estonija je najbolja od svih. U srednjoj Europi izdvojio bih Slovačku. Rastu osam posto na godinu i proveli su puno dobrih reformi. Što se tiče posljednje regije, još je otvoreno pitanje najuspješnije koja zemlja ima najbolje izglede. Puno reformi je tamo tek uvedeno. Rumunji su nedavno uveli flat-tax rate, Makedonija i Albanija, kao i Crna Gora upravo rade na poreznim reformama. Slovenija je u startu bila najbogatiji dio te regije i još uvijek drži primat. Hrvatska isto tako raste. No nijedna zemlja u regiji nema rast kao Estonija ili Slovačka i bit će zanimljivo vidjeti koja zemlja će biti “Estonija jugoistočne Europe“.

Tko ima najbolje izglede?
Najbolje izglede ima Crna Gora. Nova su država i brzo su počeli sa reformama, smanjuju poreze i regulativne odredbe. Ako idete više na istok, mislim da će Gruzija imati vrlo dobre mogućosti da postane ekonomski tigar, ali ona nije dio te regije. Crna Gora je moj trenutni izbor, ali i Hrvatska zbog svoje obale koja može privući puno investicija, lako može postati idući ekonomski tigar, no za to je potrebno smanjiti poreze, vladinu potrošnju i nepotrebne regulatorne propise.

Što vas zabrinjava u tranzicijskim zemljama?
Zabrinjava me veliki bum potrošačkih kredita. Kod toga postoje neki rizici jer ako imate velik porast zajmova za potrošnju kod populacije koja nije iskusna u potrošnji postoji zabrinutost od prevelikog zaduživanja. Kad je već u SAD-u napravljena pogreška s kamatnim stopama, u tranzicijskim ekonomijama ljudi bi trebali pripaziti da ne posuđuju novac samo na osnovi kamata.
Posuđivanje novca ima smisla ako recimo pokreće posao ili slično, ali ne treba posuđivati novac zbog umjetno niskih kamatnih stopa jer se tad ljudi nađu u nevoljama. Teško je procijeniti kolika će biti šteta, ali bit će ljudi koji neće moći vraćati zajmove pa će izgubiti kuće ili bankrotirati. Banke su izgubile dosta novca, ali one naravno neće propasti. Doći će do jednoga perioda rekonstrukcije da ga tako nazovem u kojem će ljudi pokušati popraviti svoju novčanu situaciju. Kao što sam rekao, problem je u tome što su centralne banke probale održati umjetno niske kamatne stope, a sada se moramo nositi sa posljedicama toga. Mislim da smo prebrodili najgori dio krize.

Američka administracija najavila je da će uvesti određene restrikcije za poslovanje neograničenih fondova osnovanih državnim novcem arapskih zemalja, Kine i Rusije. Zašto je po vama opravdano da se tim državama nameću restrikcije, a s druge strane američki kapital ima slobodan prodor bilo gdje u svijetu? Zašto, recimo, norveški mirovinski fond, jedan od najvećih fondova na svijetu, slobodno može poslovati u SAD-u, a kineski ne može?
Razlika je prvo u tome što je ovaj kineski u vlasništvu države. Ako recimo privatni nizozemski ili britanski mirovinski fond ili slična institucija žele uložiti novac, onda imaju fiducijarnu odgovornost prema svojim ulagačima te moraju ulagati novac na osnovu toga gdje mogu najbolje zaraditi. Kod tih neograničenih fondova postoji bojazan da će vršiti ulaganja u političke svrhe jer su osnovani državnim novcem. Generalno gledajući, Amerika je vrlo otvorena za investicije, ali na rubu postoji određena zabrinutost da će fondovi koji ustvari predstavljaju vlade stranih zemalja pokušati steći većinski udio neke kompanije u recimo vojnom sektoru. Svim, pa i tim neograničenim fondovima, američko je tržište otvoreno, ali zasigurno će biti restrikcija za kupovinu u nekim sektorima.

Ima li tu i licemjerja s američke strane?
Ima, jer postoje i američki fondovi koji su vrlo veliki ulagači u svijetu, a isto su u rukama recimo određene savezne države SAD-a poput kalifornijskog CalPersa. Ali sigurno je da ni kineska vlada ne bi dozvolila CalPersu da kupi neku njhovu vojnu kompaniju. To je prirodna zabrinutost neke vlade za određene sektore i tu ne vidim ništa čudno. Kada bi američka vlada donijela propis da takvi fondovi uopće ne mogu ulagati na američkim tržištima, to bi pak bilo jako loše, ali jasno je da se ne može očekivati da se Kinezima dozvoli da kupe, recimo, američki špijunski satelit.