"U diskretno osvijetljenoj prodavaonici zatamnjena izloga, šarmantna će vam prodavačica pomoći da pronađete ono što vam (ako vam) treba: erotsko rublje, egzotične mirise, lutke, vibratore, časopise, japanske kuglice, bičeve, lisičine i slično. Dakle, sve ono što se poodavna može kupiti u takvim specijaliziranim trgovinama na Zapadu", pisalo je u vijesti o prvom sex shopu u bivšoj Jugoslaviji otvorenom početkom prosinca 1989. godine u zagrebačkoj Horvaćanskoj ulici 44.

Prije točno 25 godina to je bila senzacija, a kako je Večernji list o tome tada stidljivo izvijestio, u malu prodavaonicu 'Sexy shop' od svega petnaestak četvornih metara u prva dva dana nakon otvaranja ušlo je više od tisuću namjernika.

Iako je većina znatiželjnika došla samo razgledati, 'seksi' posao je ipak krenuo na veliko zadovoljstvo vlasnika, vodoinstalatera Nikole Lujića iz Bosanskog Šamca koji je nakon gastarbajterskih dana u tadašnjoj SR Njemačkoj svoju poduzetničku ideju uspio ostvariti u Zagrebu.

"Otkud ideja? Pa jednostavno… trebao sam nešto raditi. Vidio sam kako u Zagrebu gotovo svakodnevno niču novi butici i kafići. Za razliku od zapadnoeuropskih gradova, Zagreb nije imao nijedan sex shop. A govorimo da je europski grad. Zakupio sam lokal na tri godine, otišao u trešnjevačku općinu i registrirao Salon galanterije za intimnu njegu", rekao je tada Nikola Lujić. Pohvalio je tadašnje općinare koji su bili iznimno susretljivi te su za 'Sexy shop' izdali sve potrebne suglasnosti uz kratki komentar – "Zašto ne".

U vrijeme raspadajućeg socijalizma, to je bila prva legalna privatna poduzetnička inicijativa za prodaju 'vruće robe' s kapitalističkog zapada ostvarena u Zagrebu. Iako su i seksualna pomagala tada bila deficitarna roba, u to se vrijeme u Hrvatskoj ipak najviše tražilo, kako se to tada isticalo, 'zabavna elektronika' – videorekorderi, televizori, Hi-Fi komponente i radiokasetofoni.

Ubrzo nakon 'Sexy shopa' na zagrebačkoj periferiji, u središtu Zagreba u Ilici 82, 18. prosinca 1989. otvoren je i prvi prvi privatni 'djutić' (duty-free shop) u bivšoj državi i to kao specijalizirana prodavaonica elektroničke opreme "poznatih svjetskih firmi po cijenama istim kao usred Muenchena".

U crtici objavljenoj u Večernjem listu, istaknuto je da su se udružili vlasnici vanjskotrgovačkog poduzeća Gruma i Elektromontaže koja je dala poslovni prostor. Privatnici su osigurali robu, a njemački im je trgovac, za početak, dao na 'povjerenje' robu vrijednu milijun njemačkih maraka.

"Jeftiniji smo od drugih djutića jer smo izbjegli posrednike. U nas se roba može i naručiti, pa nema više drhtanja na granici", objasnio je tadašnji direktor Grume.

Uredba o digitalnoj operativnoj otpornosti

Digitalna otpornost na ispitu u praksi: Kako se sektor nosi s DORA-om?

Poslodavac prijetelj obitelji

Cilj projekta je nagraditi poslodavce koji razumiju važnost ravnoteže između poslovnog i obiteljskog života

U vrijeme objavljivanja vijesti o prvom privatnom djutiću, posljednji jugoslavenski premijer Ante Marković u Skupštini SFRJ predstavio je svoj antinflacijski program dotad držan u tajnosti. Čvrsto vežući dinar za njemačku marku (sedam dinara za marku), novi paket mjera uveo je i potrošačku groznicu – zlatno doba za stanovnike bivše države iscrpljene dotadašnjim neuspješnim pokušajima uspostave 'socijalizma s ljudskim likom'.

No, bez obzira na tadašnju 'potrošačku groznicu', većina tada masovno otvaranih sex shopova i specijaliziranih privatnih duty free shopova ubrzo je zatvorila svoja vrata. O sudbini prvog privatnog djutića u Ilici 82 gubi se svaki trag, a prvog sex shopa u bivšoj Jugoslaviji ne sjećaju se više ni stanari Horvaćanske 44.