Sjedinjene Države i Kina ušle su u novu rundu geostrateške borbe za prevlast nad istočnom Azijom, u čijem se samom središtu nalazi Tajvan, “odmetnuti” otok kojega Peking već šezdeset godina smatra svojim neotuđivim teritorijem. Najnovije napetosti između Washingtona i Pekinga potaknute su najavama o povećanju kineskog vojnog proračuna na 45 milijardi dolara te jačanjem Narodne oslobodilačke vojske koja se oprema najmodernijim interkontinentalnim nuklearnim projektilima, nuklearnim podmornicama i raketama koje su sposobne djelovati i protiv objekata u svemiru. Pentagon, koji se još 1979. godine stavio u službu obrane Tajvana, zabrinut je ovim podacima strahujući da bi Kina mogla krenuti u nasilno priključenje odmetnutog otoka matičnom teritoriju.

Podmornice
Izvještaj koji je nedavno objavilo američko ministrstvo obrane ukazalo je na veliku zabrinutost brzim kineskim razvojem nove klase podmorinca Jin koje mogu nositi balističke projektile opremljene nuklearnim glavama sposobne pogoditi cilj udaljen 8000 kilometara, što bi u najgorem mogućem scenariju po Washington značilo i mogućnost udara s velike udaljenosti po svim američkim gradovima. Washington je također zabrinut i strateškim implikacijama koje bi po Ameriku moglo imati razmještanje novih kopnenih mobilnih lansirnih rampi opremljenih projektilima DF-31A također sposobnih dosegnuti američki teritorij. Izvještaj upozorava i na postavljanje projektila uzduž Tajvanskog tjesnaca, kao i na nedavno uspješno testiranje kineskog projektila sposobnog uništiti satelite koji se nalaze u svemiru i tako ostaviti potencijalne neprijatelje bez napredne komunikacije. Sjedinjene Države na ove podatke ne gledaju nimalo ravnodušno budući da predstavljaju direktnu prijetnju njihovim geopolitičkim interesima u Aziji te narušavaju postojeću supremaciju koju Amerika posjeduje u tom dijelu svijeta. Strahovanja Washingtona nisu posve neopravdana budući da bi Peking mogao postati previše samouvjeren u svoju vojnu moć i uistinu pokušati izvršiti veći pritisak na Tajvan kako bi mu minimizirao težnje prema neovisnosti te ga u dogledno vrijeme i pripojiti matičnom teritoriju. To je u ožujku potvrdio i glasnogovornik svekineskog narodnog kongresa Jiang Enzhu rekavši da će izdatci za vojsku porasti za 17,8 posto kako bi se povećale plaće za dva milijuna vojnika Narodne oslobodilačke vojske, te za njenu modernizaciju kako bi se Tajvan odvratio od težnji prema neovisnosti. “Odvraćanje Tajvana od neovisnosti i održavanje mira u tajvanskom tjesnacu ostaje najvažniji zadatak jer Kina očekuje da će Tajvan ove godine nastaviti pritisak za pravnom neovisnošću”, rekao je tada Enzhu istaknuvši kako Kina ostaje predana razvoju mira i da zauzima obrambeni vojni položaj te dodavši da njegova zemlja “nema namjeru ući u utrku u naoružanju ni s jednom zemljom.

“Kina ne predstavlja niti će predstavljati prijetnju ikojoj državi”, rekao je Enzhu. Ipak, u slučaju Tajvana ova se izjava može uzeti s velikom rezervom jer Peking taj otok smatra svojim dijelom Kine i da potencijalni napad na njega ne bi smatrao napadom na drugu državu već kao potez na potpunoj integraciji svog teritorija. Uzastopno povećanje kineskog vojnog budžeta zabrinulo je američke dužnosnike, između ostalog i potpredsjednika Dicka Cheneyja, koji je izjavio kako jačanje kineske vojske i testiranje antisatelitskog projektila nije u skladu s kineskim izjavama o rastu proračuna u mirovne svrhe. Vrlo cinično od američke administracije koja, pod izgovorom svjetskog mira i sigurnosti, forsira postavljanje raketnog štita u Poljskoj i Češkoj i tako izaziva Rusiju te napada Irak protivno međunarodnom pravu, da nabrojimo samo neke od “igara” kojima su skloni Bushevi jastrebovi. Pitanje neovisnosti Tajvana, na kojeg su se 1949. godine sklonile Chiang-Kai Shekove snage, nakon što je njegova Nacionalistička stranka od Komunističke partije izgubila borbu za vlast u Kini, glavni je izvor nestabilnosti u istočnoj Aziji uz nuklearnu Sjevernu Koreju.

Referendum
Nakon što se Shekov Kuomintang proglasio alternativom komunističkoj vlasti, cijelo vrijeme se nadao kako će se jednom vratiti na vlast u Pekingu, što se ipak nije dogodilo. Do najnovijeg porasta napetosti na relaciji Peking – Taipei došlo je nakon što je tajvanski predsjednik Chen Shui-Bian počeo govoriti o pozivu svojih državljana na referendum o neovisnosti, na što se iz kineskih vojnih krugova moglo čuti kako je “tajvanska neovisnost put prema ratu”. Kako se SAD obvezao vojno pomoći Tajvanu u slučaju rata, oružani sukob između Pekinga i Taipeia vrlo lako bi mogao uvući i Washington, a što bi moglo dovesti do direktnog sukoba Kine i Amerike. Sredinom prošle godine general Zhu Chenghu, dekan kineskog Sveučilišta za obranu, upozorio je da će Kina napasti Sjedinjene Države nuklearnim oružjem ako interveniraju pri oružanom sukobu zbog Tajvana, što je podiglo prašinu i na međunarodnom nivou. Ipak, Michael Green, bivši savjetnik Bijele kuće za Aziju, podsjeća da je Peking priznao kako nema politiku prvog udara, jer nema dovoljno nuklearnih kapaciteta i mogućnosti da uzvrati napad. Toga je sigurno svjesna i Kina jer raspolaže sa oko 400 nuklearnih glava nasuprot SAD-u koji ih ima oko 10.000, te je i krenula u moderniziranje i jačanje svoje vojske kako bi se mogla adekvatnije pripremiti za mogući sukob s Amerikom. Uz morske i kopnene dalekometne projektile Kina će postati još jača, tako da će joj Amerika sve teže moći nametati svoja pravila igre u istočnoj Aziji.