Real Madrid i Manchester City opet su najaktivniji kupci na nogometnom tržištu, samo što su Španjolci ipak bili za štedljiviji no prošlog ljeta, kad su se za šestoricu pojačanja isprsili s 260 milijuna eura. Madriđani su predvođeni predsjednikom Florentinom Perezom, građevinskim poduzetnikom, nabavili šest igrača daleko ispod prošlogodišnjih prinova Cristiana Ronalda (94 milijuna eura) i Kakae (65 milijuna).

Najskuplji je bio Argentinac Angel Di Maria, brzonogi dribler iz Benfice, otkup čijeg ugovora je Pereza stajao 25 milijuna eura. Nevjerojatno jeftino kupili su Turčina s njemačkom putovnicom Mesuta Ozila po samo 15 milijuna eura, Samija Khedira po12, Pedra Leona za 10 i Ricarda Carvalha za 8 milijuna eura. “Štedljivost” na igračima rezultat je 8 milijuna plaćenih milanskom Interu za Josea Mourinha, najskupljeg trenera svih vremena. Barcelona je poslovala još skromnije, angažiravši samo tri prinove, no među njima je golgeter David Villa okončao prijelazni rok kao najskuplji igrač na svijetu: za njega je katalonski kolos Valenciji platio 40 milijuna eura. U last minute shoppingu Barca se pojačala i s Argentincem Javierom Mascheranom, kojeg je ozbiljno zaduženi Liverpool morao prodati u očekivanju promjene vlasnika. Barcelona se u međuvremenu “proslavila” jednom od najgorih trgovina u nogometnoj povijesti, omogućivši pritom Zlatanu Ibrahimoviću da postane najskuplji nogometaš svih vremena prema ukupnim odštetana za transfere. Kontroverzni švedski napadač hrvatsko-bošnjačkog porijekla jedini je igrač čija su četiri transfera vrijedila najmanje po 20 milijuna eura. Ukupno su 148,6 milijuna (po nekim izvorima 168,6 milijuna) eura platili Ajax, Juventus, Inter, Barcelona i Milan da bi ga se domogli. Prvo je Ajax 2001. platio švedskom Malmou 7,8 milijuna, zatim je Juventus 2004. iskrcao 25 milijuna Ajaxu, pa Inter 2006. 24,8 milijuna Juventusu, a 2009. Barcelona 67 (ili 87) milijuna Interu. Napokon, Milan je prošlog tjedna otkupio Ibrin ugovor za 24 milijuna eura, no taj će iznos platiti tek 1. srpnja 2011., dok će iduće sezone igrač igrati na posudbi. Prema službenoj verziji, Barcelonu je švedski Balkanac koštao 67 milijuna eura, od toga 47 milijuna u novcu te 20 milijuna u Samuelu Eto’u. No, većina promatrača smatra da Eto’o vrijedi i više jer se radi o jednom od najboljih napadača na svijetu, možda boljem od samog Ibrahimovića. Realna cijena za Eto’a je iznosila 40 milijuna eura, pa je po toj računici ukupan Barcelonin trošak dosegao 87 milijuna eura.

Ibro prodan jer ga trener ne voli
Čak i ako je istinita verzija koju je ponudio katalonski klub, Barcelona je na Ibrahimoviću napravila katastrofalan posao, jer ga je sada Milanu prodala za 24 milijuna i to s odgodom plaćanja od 10 mjeseci, a sve zato što njen trener Josep Guardiola osobno ne podnosi tog sjajnog nogometaša. Uz takvo rasipanje novca, nije neobično što je Barcelona dužna približno 480 milijuna eura, no Real Madrid i Chelsea dužni su još mnogo više. Slabije je sreće Valencia koja je zbog devetoznamenkastog duga morala prodati sedam igrača, od čega četiri ponajbolja – spomenutog Villu Barceloni, Carlosa Marchenu skorom Dinamovom protivniku Villarrealu, Nikolu Žigića Birminghamu te Davida Silvu Manchester Cityu.Upravo je ovaj engleski klub “prvak” prijelaznog roka s potrošenih 150 milijuna eura, jer je njegov gazda, šeik Mansur bin Zajed al Nahjan iz Abu Dabija, najimućniji vlasnik jednog nogometnog kluba na svijetu. Ovaj je 39-godišnji član kraljevske obitelji Ujedinjenih Arapskih Emirata posredstvom svog konzorcija za 260 milijuna eura kupio Manchester City točno prije dvije godine i od tada uložio daljnjih 350 milijuna eura da bi mančesterske plave doveo na vrh Europe. Put do tog cilja je dalek, obitelj šeika Mansura ima 650 milijardi dolara. Peto od 19 djece pokojnog šeika Zajeda bin Sultana al Nahjana, prvog predsjednika Ujedinjenih Arapskih Emirata, šeik Mansur je predsjednik Emirates Investment Authorityja, emiratskog suverenog fonda, ministar predsjedničkih poslova, član državnog kabineta i bivši predsjednik Prve zaljevske banke. Što će šeiku Mansuru Manchester City? Zbog nadmetanja sa susjednim emiratom Dubaijem. Bude li City prvak Engleske ili još bolje Europe, Abu Dabi će “prešišati” susjede.

Rekordni transfer: sto funti
Nogometni su transferi oduvijek izazivali žučljive rasprave – vrijedi li nogometaš desetke milijuna eura, a navijači su siromašni? A nekada su navijači bili bogatiji od igrača. Primjerice, 1893. je Škot Willie Groves transferiran iz West Bromwich Albiona u Aston Villu za 100 funti, približno 120 eura. Dvanaest godina kasnije, Englez Alf Common probio je čarobnu granicu od 1000 funti (1200 eura), koliko je Middlesbrough za njega platio Sunderlandu. Nakon Prvog svjetskog rata, tržišna vrijednost nogometa vinula se u nebesa, pa je 1922. Sunderland platio 5500 funti South Shieldsu za Warneyja Cresswella. Taj je transfer 1928. zasjenio David Jack, čiji je prelazak iz Boltona u Arsenal koštao Topnike 10.900 funti. U prvom velikom transferu izvan Britanije, 1932. je argentinski Tigre prodao Bernabea Ferreyru River Plateu za 28.000 eura. Moderno doba transfera počelo je pedesetih kad se svjetsko gospodarstvo počeli oporavljati od rata. Šveđanin je Hans Jeppson iz Atalante prešao u Napoli za do tada nečuvenih 60.000 eura, no Milan je nadmašio taj iznos 1954. angažiravši urugajskog fenomena Juana Schiaffina za 92.000 eura. Italija je bila žarište nogometnog biznisa idućih desetljeća, pa je 1957. Juventus nabavio argentinskog virtuoza Omara Sivorija od River Platea za 115.000 eura. Moralisti su se pitali kamo ide društvo kad je 1961. Inter kupio Luisa Suareza iz Barcelone za 185.000 eura, no kad je Inter postao europski prvak, nije bilo dvojbe da se trgovina isplatila. Već 1963. Brazilac je Angelo Sormani iz Mantove preselio u Romu za 300.000 eura, što se dugo činilo “konačnom granicom” za nogometne transfere. No, televizijska popularizacija nogometa potakla je još veća ulaganja pa je 1968. Juventus za Pietra Anastasija Vareseu platio nedostižnih 600.000 eura. Pet godina potom, Španjolska je na velika vrata ušla na nogometno tržište. Nizozemac Johan Cruyff bio je prvi igrač za kojega je odšteta po današnjem tečaju iznosila preko milijun eura, koliko je Barcelona platila Ajaxu.

Berlusconijeva TV revolucija
Barcelona je u godini Svjetskog prvenstva 1982. platila Boci Juniors novi rekord od 3,5 milijuna eura za Argentinca Diega Maradonu, no ovaj se nije naigrao što zbog žutice, što zbog teškog prijeloma noge. Ipak, Barcelona je 1984. zaradila na Maradoni prodavši ga Napoliju za 5,5 milijuna eura. Talijanski medijski magnat i kasnije premijer Silvio Berlusconi osmislio je koncept Milana kao planetarnog brenda na krilima satelitske televizije, pa je u tu svrhu od 1987. zaposlio desetke fenomenalnih igrača, od Nizozemca Ruuda Gullita, plaćenog PSV Eindhovenu 6,8 milijuna eura, Francuza Jean-Pierrea Papina 1992. je iskrcao Marseilleu 12 milijuna eura, a samo nekoliko tjedana kasnije 14 milijuna Torinu za Talijana Gianluigija Lentinija. Milanovi sportski rezultati i Berlusconijev prodor na čelo talijanske vlade opravdali su ta ulaganja. Englezi su na tom primjeru 1992. utemeljili elitni Premier League, sklopivši basnoslovne ugovore s televizijskim kompanijama. Dokaz financijske moći Engleza bio je prelazak Alana Shearera iz Blackburna u Newcastle 1996. za 20 milijuna eura, no 1997. je još jednom na vrh rastrošnosti iskočila Barcelona kupovinom tad najpopularnijeg svjetskog igrača Ronalda Luisa Nazarija od PSV-a za 25 milijuna eura. Zahvaljujući kablovskoj televiziji i internetu, vrhunski su igrači postajali idoli navijača širom svijeta, neovisno o nacionalnosti i granicama. Dovođenje globalno poznatog igrača otvaralo je europskom klubu vrata Dalekog Istoka, arapskog svijeta i Sjedinjenih Država, a prodaja televizijskih prava i klupskih suvenira na tim velikim tržištima omogućavala je daljnja ulaganja.

Idući rekorder bit će Messi
Nisu svi klubovi pametno ulagali, 1998. je Manuel Ruiz de Lopera, predsjednik seviljskog Betisa, za Brazilca Denilsona Sao Paulu dao 28 milijuna eura, što ovaj nogometaš nikad nije opravdao. Nije se proslavio ni Interov gazda Massimo Moratti kad je 1999. za domaćeg idola Christiana Vierija Laziju platio 46 milijuna eura, a još manje Lazijev capo Sergio Cragnotti, pristavši 2000. na Parminu cijenu od 51 milijuna eura za Argentinca Hernana Crespa. U srpnju te godine novi Realov predsjednik Florentino Perez za 61 milijun eura od Barcelone “odvukao” kapetana Luisa Figa. Perez je majstorski u predizbornu kampanju ušao mašući predugovorom s portugalskim superstarom, koji se – navodno – obavezao prijeći u Real ako potpuni autsajder Perez pobijedi na izborima. Lukavi je građevinac 2001. postavio novi rekord, uvjerivši Juventus da mu za 75 milijuna eura ustupi svjetskog igrača broj jedan, Zinedinea Zidanea. Ova je svota slovila za najvišu dok ju sam Perez u ljeto 2009. nije srušio kupivši od Manchester Uniteda Cristiana Ronalda za 94 milijuna eura. Tko će biti idući rekorder? Čini se Barcelonin Lionel Messi. Bude li ga njegov klub ikad prodao, cijena će biti iznad 100 milijuna eura, a toliko će moći platiti samo “naftni” Manchester City ili – Real Madrid.

Dinamo

Njuh za trgovinu
Zagrebački Dinamo još je jednom pokazao njuh za trgovinu, prodavši Marija Mandžukića Wolfsburgu za između sedam i devet milijuna eura. Među skupljima je i prelazak Eduarda da Silve iz Arsenala u Šahtar iz Donjecka, gdje igra Darijo Srna. Idući bi veliki transfer iz Hrvatske trebao biti prodaja bošnjaka Senijada Ibričića iz Hajduka, za čiju bi odštetu mogli postići cijenu od barem osam milijuna eura.

Budućnost bez dima

Iza kulisa 1.500 znanstvenika: Kako nastaju proizvodi koji mijenjaju duhansku industriju

softverska platforma

70 % organizacija imalo je sigurnosni incident zbog ispisa – što rade pogrešno