Sve je počelo u siječnju, u jednom od onih trenutaka kada ti padne luda ideja, a imaš prijatelja koji je dovoljno „puknut“ da na nju kaže: „Idemo“. Moje ime je Josip, po struci sam nastavnik strukovnih predmeta u Srednjoj strukovnoj školi Antuna Horvata u Đakovu, a moj suputnik Dražen drži privatni fitness centar. Iskoristio sam roditeljski dopust za pustolovinu života.

Spakirali smo se u samo jedan ruksak po glavi – moj je na polasku težio jedva pet kilograma. Htjeli smo biti agilni, bez povlačenja teških kofera po kolodvorima i presjedanjima. Karte smo ugrabili za nevjerojatnih 640 eura, što je bio čisti zgoditak. Da smo čekali, platili bismo ih 2700 eura, jer je pred naš polazak (12. travnja 2026.) krenula „Sakura“ – sezona cvjetanja trešanja, a i cijene goriva su divljale zbog nemira na Bliskom istoku.

Plan je bio ambiciozan: 9 gradova i jedna fiksna točka – ska-punk koncert u Kawasakiju za koji je Dražen nabavio karte mjesecima unaprijed.

Prvi dan: Sudar s blještavilom, „balkanski bankomat“ i UN samit u Osaki

Put do Japana trajao je puna 24 sata. Krenuli smo oko 8 ujutro iz Đakova za Budimpeštu, poletjeli u 11 sati do Šangaja, odradili layover od gotovo pet sati, a onda još dva i pol sata leta do Osake. Sletjeli smo oko 14 sati po lokalnom vremenu. Bili smo iscrpljeni i neispavani, ali čim smo izašli iz zračne luke, umor je nestao. Prvi udar: blještavilo ogromnih reklama, nepoznati natpisi i specifični mirisi začina i grada.

Odmah smo naletjeli na prvi “zid” – iako su tehnološki divovi, Japanci obožavaju gotovinu. Za kupnju „Icoca“ kartice kojom se plaća javni prijevoz i kupuje na aparatima trebali su nam japanski jeni. Odlazimo do bankomata (koji ima neki drugačiji, zbunjujući sustav), kad odjednom čujemo glas na našem jeziku koji nam govori što treba stisnuti. Bili su to dečki iz Tuzle! Došli su u Japan raditi za jednu oglašivačku tvrtku. Balkanac te nađe i na kraju svijeta. Pomogli su nam i zajedno smo svi vlakom otišli do Osake.

Naš hotel u Osaki (55 eura za obojicu) bio je prvi susret s japanskim poimanjem prostora. Soba je bila toliko mala da je prozor bio zapečaćen da se može otvoriti samo „na kip“ (vjerojatno sigurnosni razlog da netko ne ispadne ili ne skoči). Kupaonica i WC bili su tek mrvicu veći od onih u avionu – kada je spojena s umivaonikom, a visokotehnološka WC školjka ugurana gotovo ispod njega.

No, nismo došli sjediti u sobi. Otkrili smo naše tajno oružje za ovo putovanje: LUUP aplikaciju za gradske električne bicikle. Dok prosječan turist prehoda 2 – 3 kilometra između atrakcija, ubije noge i odustane, mi smo klizili gradom i obilazili po 6 – 7 lokacija dnevno. Odvezli smo se do Dotonborija, samog centra Osake. Rijeke ljudi, neonski natpisi, restorani uz vodu. Kušali smo ramen, pojeli matcha sladoled i kolač.

Dražen je otišao na koncert benda Millington, a ja sam se odlučio namjerno izgubiti u gradu. Sjeo sam u nevjerojatno uski lokal u kojem je 65-godišnji vlasnik izvodio plesni performans i točio mi palmino vino koje radi njegova supruga – nešto najfinije što sam dugo pio. Slučajno sam završio za stolom s miješanom ekipom iz Australije, Švicarske, Turske, Brazila i Indije. Kao pravi mali UN samit. Dražen mi se pridružio oko 23 sata, a umor nas je konačno slomio.

tamna strana jeftine mode

Majica od 5 eura, problem od milijardi: Moda postala ekološki teret

Nova pravila kapitala

Budućnost neće pripasti najzelenijima, nego najpametnijima

Japanska pustolovina

Pogledajte galeriju 1 od 14

Dan 2: Klanjanje jelenima, ambalaža u džepu i 30 km na pedalama

Inače imam predrasude prema azijskoj hrani jer sam takvu sudio po nekvalitetnoj ponudi u Hrvatskoj, pa sam strahova da ću 10 dana jesti samo kuhana jaja. Koliko sam bio u krivu! Doručak nas je raspametio. Hrana je lagana, ukusna, prozračna. Nema teških masti i pšeničnog brašna, sve se bazira na rižinom tijestu koje je nevjerojatno pufasto.

Odjavili smo se iz hotela i vlakom krenuli prema Nari. Ruksake smo ubacili u „Coin Lockers“ (ormariće za prtljagu) koji genijalno postoje na svakoj stanici. Nara je grad u kojem su srne i jeleni ravnopravni građani. Ima ih svuda. Kupiš im kekse, a lokalci su ih naučili da se, prije nego dobiju keks, poslušno naklone. Obišli smo hram Todaiji s velikim Budom od 15 metara. Ono što me najviše fasciniralo bila je čistoća. Tamo ima na tisuće ljudi, a nigdje nema kanti za smeće! Njihova logika je jasna: “Kupio si proizvod, s njim si kupio i ambalažu. Tvoja je, nosi je kući.” Kada si u Japanu, ponašaš se japanski – smeće smo nosili sa sobom u hotel.

Otišli smo u Kyoto, u pravi tradicionalni japanski hotel s polupansionom (110 € za dvije noći). Bili smo valjda jedini stranci tamo. Recepcionari jedva natucaju engleski; mlađi još nekako slovkaju, stariji ni ne znaju latinicu. Komunikacija se svodila na Google Translate – on prevede na japanski, oni odgovore, pa nama prevede nazad. Uz malo mahanja rukama, sve se riješi. Dobili smo nekakve bonove za doručak i večeru. Iznajmili smo bicikle od 16 do 22 sata. Odmah smo naučili važnu lekciju: ne možeš ostaviti bicikl gdje želiš.

Postoje posebni parkinzi koji se plaćaju kao za aute, opremljeni čak i sustavima koji podižu jedan bicikl iznad drugog radi uštede mjesta. Gotovo su nam naplatili kaznu jer smo ih ostavili ispred hotela dok smo radili check-in. Nakon toga odvezli smo se do bambusove šume Arashiyama. Taj dan smo prevalili 30 kilometara na biciklima. Večera u hotelu bila je izazovna, puna čudnih kombinacija – piletina i škampi u ludim začinima i povrće koje nismo znali identificirati, ali bilo je ukusno.

Dan 3: Emocionalne maske, 20 minuta za kavu i tajlandska masaža

Japanci su jako ljubazni, ali ti neće sami prići. Fali im onaj naš socijalni kontakt. Čak i međusobno malo komuniciraju na javnim mjestima. Brojali smo – oko 40% ih nosi maske, a rekao bih da to nije samo zbog higijene, nego da maska služi kao emocionalni štit. Ne žele pokazivati kada su tužni, sretni ili ljuti. Dražen je otišao u tradicionalne toplice (Onsen) gdje je voda znala biti i iznad 40°C. Ja zbog ozljede noge nisam mogao. Dražen se borio s jet lagom i loše spavao, ali ujutro smo odmah s LUUP biciklima krenuli prema hramu Fushimi Inari Taisha (onom s 10.000 tradicionalnih vrata).

S obzirom na to da su najavljivali cjelodnevnu kišu, žurili smo. U jednom trenu jako mi se pila kava. Zalutali smo u dio grada gdje se kava valjda uopće ne pije. Google Maps nam je lažno pokazivao kafiće koji ne postoje, ali smo napokon naišli na jedno mjesto. Nije to bio kafić, već industrijska pržionica s dvije klupe i improviziranim stolom. Barista je tu jednu kavu pripremao 20 minuta! Nešto je pržio, mljeo, pretakao… Bila je to definitivno najbolja kava koju sam ikad probao.

Kiša je počela. Obukli smo kabanice i odvezli se do Kyoto Gyoen National Gardena, a zatim se sklonili u dvorac Nijō. Krpene tenisice su mi bile skroz mokre. Nakon lokalnog ručka uz tradicionalni sake, otišli smo u Don Quijote, popularno zvan Donki. To je pravi potrošački kaos. Svega nabacanog na hrpe – od tehnike i igračaka do hrane i vrhunske japanske kozmetike. Čak se ni prodavači ne snalaze. Nakon 23.000 koraka pod kišom, na izlazu smo ugledali tajlandsku masažu stopala. Dvije Tajlanđanke su nas za 12 eura (20 minuta) vratile u život kao da smo se tek probudili.

Dan 4: Vlak metak, zeleni čaj u Kamakuri i bakšiš koji nitko ne želi

Javni bonton u Japanu je strog: nema jedenja, pijenja, ni razgovora u javnom prijevozu. Svi imaju Bluetooth slušalice i bulje u mobitele. Doručak u hotelu opet nas je oduševio čudnim mješavinama: miso juha, bolonjez, roladica od jaja, salata i riba. Za njih doručak, za nas pravi ručak. Uputili smo se na stanicu i sjeli na Shinkansen prema Yokohami. Kartu smo platili 75 eura za put od 450 km koji traje kraće od dva sata! Vlak ide i do 320 km/h, no unutra nema treskanja ni osjećaja brzine. Uzeli smo rezervirana mjesta za dodatna 3 eura da budemo sigurni, a mjesta za noge ima na izvoz. Dok smo jurili u potpunoj tišini, pitao sam čovjeka pored sebe hoću li vidjeti Mount Fuji. Pokazao mi je na lijevi prozor gdje se stvorio divovski planinski lanac okovan snijegom – najviša točka Japana.

Iz Yokohame smo vlakom produžili za Kamakuru, iznajmili bicikle i otišli u hram Houkokuji na ritual čaja. Ulaz u bambusovu šumu je 2 eura, a tradicionalna matcha još 2 eura. Pravilo je prvo oprati ruke, a zatim vas dvije žene posluže čajem u zdjelicama koje izgledaju kao one iz kojih smo kao djeca jeli Čokolino. Čaj je gorak, okusa po zemlji, pa uz njega dobijete bombone slične grožđanom šećeru da ublaže okus. Nastavili smo do Hase Templea i hrama Bude Kotoku-in velikog 13 metara (u kojeg se može i ući). Tamo imaju zanimljive “igre na sreću” s bogovima: izvučeš papirić, a ako je želja loša, vežeš ga na posebnu špagu da se valjda spali i tako odbaciš lošu karmu. Ogladnjeli smo i našli se na plaži punoj surfera, gdje smo u restoranu uređenom u stilu Divljeg zapada pojeli savršene burgere od japanskog goveda uz domaće Kamakura pivo.

Navečer smo došli u Kawasaki i prijavili se u capsule hotel (45 eura s doručkom). Ljudi moji, spavate u prostoriji s desetak nepoznatih ljudi, a vaš krevet je doslovno otvor u zidu dimenzija 1.5 x 1.5 metara s madracem, svjetlom i USB punjačem. Kao da ste u svemirskom brodu. Zajedničke kupaonice su savršeno čiste, svatko ima svoju privatnu kabinu ispred tuša i besplatnu vrhunsku kozmetiku.

Dražen je tri mjeseca unaprijed sredio karte za ska-punk koncert u Club Citta. Prije koncerta, otišli smo u restoran preko puta. Ovdje sami pečete hranu! Na sredini stola je vruća ploča. Konobari s vama ne komuniciraju, naručuje se isključivo preko tableta ili QR koda. Google nam je ponovno spasio život pa smo ljubaznog mladog konobara zamolili da nam donese od svega po malo. Konobar se toliko trudio, svakih pola minute je dolazio okretati naše gyoze. Dobili smo i nešto što je sličilo na naše pohane čvarke, pa smo jeli i pljuckali jer nam je bilo čudno. Tek smo danima kasnije na drugom meniju shvatili da nam je ispekao pileće pohane hrskavice i kožice – to im je specijalitet!

Dražena je mučilo grlo pa je naručio vrući alkohol (kuhani sake), ali ga nije mogao piti. I onda, incident. Zbog ljubaznosti konobara, dali smo mu 1000 jena (oko 5 eura) napojnice. Čovjek se izgubio. Objašnjava nam da se plaća gazdi na izlazu, mi mu guramo novac i govorimo “To je za tebe!”, a on stoji prestravljen. Gazda na izlazu nas je šokirano gledao. U Japanu se napojnica ne ostavlja – to im je zbunjujuće, gotovo kao uvreda. Sreća da nije trčao za nama po ulici. Na koncertu (bendovi Millington, Masons Party i kultni Hey Smith) bili smo atrakcija. Prosječan Japanac visok je oko 170 cm, a mi smo za glavu stršali iznad svih petstotinjak ljudi. Svi mirno i disciplinirano stoje, nema snimanja ni slikanja jer izvođači to ne vole. Sve se poštuje.

Dan 5: Grad od 37 milijuna, pranje grijeha i mračna statistika vlakova

Dolazimo u Tokio. Spoj drevne tradicije i blještavila betona. Japanci su nevjerojatni – ako se slučajno tijelima udarite na ulici, oni će se vama ispričavati deset puta. Ostavili smo stvari u “Coin lockeru” na stanici Shibuya i uzeli bicikle do svetišta Meiji. Tu smo naučili Temizu ritual pranja grijeha. Prije ulaska postoji izvor vode: prvo opereš lijevu ruku, pa desnu, pa ispereš usta (jer grijeh izlazi iz usta), pa opet ruku i na kraju dršku kojom si vadio vodu. U kvartu Harajuku i Takeshita jeli smo noodlese koje sami kuhate. Upozorenje: Japanci imaju poremećen osjećaj za ljuto. Njihovo “blago” je za mene “ekstra hot”.

Došli smo i do slavnog pješačkog prijelaza Shibuya Crossing gdje dnevno prođe oko tri milijuna ljudi. Svi disciplinirano čekaju zeleno, nitko ne trči na crveno (osim nas Balkanaca na nekim manjim prijelazima ranije). Sljedećih pet noći spavali smo u Saitami (gradić od oko milijun stanovnika spojen s Tokijom). Rezervirali smo The Grand Mark Hotel (385 € za pet noći za obojicu). Vlakovi do tamo idu u minutu. Zanimljiva, ali morbidna činjenica: vlakovi nikad ne kasne, osim ako se netko ne baci pod njih. Bude i oko 650 takvih samoubojstava godišnje (gotovo dva dnevno). Kako bi se to suzbilo, tvrtke naplaćuju obiteljima unesrećenog goleme kazne, odštete za kašnjenje koje iznositi i do 100.000 eura!

U hotelu nas dočekuje recepcionar koji uči engleski. Ja mu kažem “Konnichiwa” i “Arigato” uz naklon, a on me kroz osmijeh pita jesam li ja Japanac. Sitnica koja oduševi. U Japanu se dokumenti i novac daju i primaju isključivo objema rukama, s palčevima okrenutim prema gore – znak dubokog poštovanja. Hotel je imao bazene, spa, teretanu i onsen. Doručak nismo htjeli plaćati 20 eura kada se vani možeš ubiti u hrani za 5€. Bili smo s ruksacima pa smo morali oprati odjeću. Pronašli smo automatiziranu praonicu – pranje i sušenje (60 minuta) za obojicu koštalo je 5 eura. Dok smo čekali, otišli smo u lokalni restoran koji, naravno, nema jelovnik na engleskom. Ipak, Japanci u izlozima drže realistične plastične makete hrane. Doslovno smo izveli osoblje ispred restorana i prstom pokazali plastičnu govedinu s tjesteninom. Savršena večera ispala nas je točno 1000 jena (5 eura).

Dan 6: Lawson rapsodija, 451 metar visine i digitalna tišina u Kawagoeu

Doručkovali smo u Lawson trgovini u prizemlju. To nije obična trgovina – za 5 eura dobiješ kavu, desert i vrhunsku hranu u “chill” kutku. Kupili smo nevjerojatne stvari: sendviče s jagodama, palačinke punjene kremom od crvenog graha, matcha Kit-Kat, banane pakirane po jedan komad, pa čak i smrznuto voće koje ubaciš u mašinu koja ti na licu mjesta izblenda smoothie. Rapsodija okusa. Otišli smo vlakom do hrama Sensō-ji. Tamo se miješaju mirisi zapaljenih štapića za odvraćanje zlih duhova, a na svakom koraku vidiš domaće i turiste u tradicionalnim kimonima. Naučili smo i molitveni ritual: dva naklona, dva pljeska rukama, molitva i još jedan naklon.

Posjetili smo Tokyo Skytree, arhitektonsko čudo visoko 451,2 metra. Dizalo te doslovce katapultira gore za manje od minute, uši pucaju od tlaka, a pogled na grad te resetira – tek tada shvatiš koliko si malen. Ručali smo na 22. katu u restoranu La Ranarita Azumabashi, talijanskom restoranu uz četiri slijeda vrhunskog menija. Biciklima smo prešli kroz prostrani Ueno park pun jezera, labudova i pedalina, što bi nam pješice oduzelo sate. U potrazi za suvenirima otišli smo u grad Kawagoe, no tamo nas je dočekalo pravo kulturološko iskustvo. Sjeli smo u tradicionalni restoran na pod.

Osoblje je donijelo vodu, mi smo preko Googlea zamolili konobaricu da nam sama donese specijalitete od piletine. Ona je klimnula glavom i otišla. Prošlo je pola sata – ništa. Prošlo 45 minuta – ništa. Nakon sat vremena smo ju pozvali da pitamo gdje je hrana. Došao je kuhar koji malo zna engleski i objasnio nam da se hrana mora naručiti preko aplikacije. Konobarica nas sat vremena nije upozorila jer je mislila da “još uvijek razmišljamo”. Japanci toliko poštuju vaš osobni prostor da vas neće prekidati. Zbog nesporazuma smo tamo proveli gotovo dva sata samo za jednu porciju.

Dan 7: Egzotika Ameyoka, umirovljenici koji rade i “dimne” ulice

Ameyoko ulica bila je sve ono što Kawagoe nije. Kaos mirisa i ponude! Od sušenih svinjskih ušiju, ogromnih krakova rakova, raznobojnih jagoda do smrdljivog duriana – kralja voća kojeg ili voliš ili ti se povraća od njega. Tu smo kupili suvenire, i da, morali smo kupiti i kofer jer ruksaci više nisu bili dovoljni. Otišli smo u “Electric Town” Akihabaru s ciljem da kupimo najnoviji iPhone 17 Pro Max. S PDV-om odbijenim za turiste koštao je sjajnih 936 eura! Nažalost, potražnja je bila tolika da ga ni u 7 različitih trgovina nismo uspjeli naći na stanju.

Nakon ručka (juneći jezici u umaku s rižom), uživali smo u Shinjuku Gyoen perivoju uz Starbucks kavu i promatrali zanimljivu scenu. S obzirom na to da nema kanti za smeće po gradu, pored Starbucksa su stajala dva umirovljenika čiji je jedini zadatak bio preuzimati prazne čaše, odvajati tekućinu, plastične poklopce i karton te reciklirati. Japanci su dugovječni i ne osjećaju se dobro ako ne doprinose. Država ih zapošljava da ne sjede kod kuće. Također smo vidjeli gradilište udaljeno 50 metara gdje s obje strane stoji po jedan umirovljenik samo kako bi se naklonio i upozorio pješake na radove.

Navečer smo otišli do čuvenog 3D CAT billboarda – goleme projekcije mačke koja izgleda kao da će skočiti sa zgrade, a zatim vidjeli i divovsku Godzillu. Večer smo proveli u uličicama Omoide Yokocho (Ulica sjećanja) gdje su restorani stisnuti na par kvadrata i jedva se ulazi. Ulice su bile prepune dima od roštilja na kojima su se pekli lignje i piletina. Obišli smo i Golden-Gai, kvart sitnih kafića gdje su svi već bili poprilično pod gasom.

Dan 8: Wagyu ekstaza i digitalni Avatar

Ovaj dan počeo je razočaranjem. Ponedjeljak je, i shvaćamo da su mnoge atrakcije (Kita-no-maru Park, Careva palača) zatvorene. No, vozili smo se biciklima pa smo odlučili utopiti tugu u Wagyu govedini. Ušli smo u restoran s premium Wagyu mesom, opet roštilj ispred nas. Dobili smo komade mesa koji su bili pravo umjetničko djelo, prekrasno prošarani intramuskularnom masnoćom. Pravilo je jednostavno: peče se ravno 3 do 10 sekundi s jedne pa s druge strane. Zatim meso umačete u mješavinu sirovog jajeta (tu je to potpuno sigurno i higijenski kontrolirano) i soja sosa. Kada smo ispekli onaj najveći, tanki steak… to je bila eksplozija. Nešto najslasnije i najbogatije što sam ikad jeo u životu. Zazubice mi rastu samo dok ovo pišem.

Nakon budističkog hrama Zojoji i Tokyo Towera (koji izgleda kao Eiffelov toranj), otišli smo u teamLab Planets. Karte smo iskusno kupili 3 tjedna unaprijed. To je potpuno novi svijet. Vizualizacije vas okružuju 360 stupnjeva. Hodate bosi u vodi do koljena na koju se projiciraju svjetlosni šarani. Zatim ulazite u sobu prepunu živih orhideja koje se pomiču gore-dolje ovisno o vama. Hodate po mekim brdovitim podovima i divovskim pilates loptama pod UV svjetlom, prolazite kroz led zavjese i sobe s ogledalima koje daju osjećaj beskonačne galaksije. Čisti, nevjerojatni film Avatar.

Dan 9 i 10: Oklada o WC-u, vjernost Hachika i povratak

Zadnje dane proveli smo laganije. Posjetili smo spomenik psu Hachiku na Shibuyi. Taj pas je 10 godina čekao svog pokojnog vlasnika na istom mjestu. Red za slikanje s njegovim kipom bio je ogroman, što puno govori o japanskom cijenjenju odanosti.

Ali prije odlaska iz hotela, moram opisati iskustvo o kojem svi potajno žele čuti – japanska WC školjka. Dražen me još trećeg dana izazvao: “Evo ti 100 eura oklade ako stisneš ovaj gumb i uspiješ izdržati da se ne nasmiješ naglas.” Mislio sam, lagan novac. Izgubio sam okladu u tri sekunde. Približiš se, daska se sama diže, sjedneš, ona grije. Kad završiš, razne mlaznice i visokotehnološki sustavi intimnog pranja i sušenja odrade svoje, a iz školjke svira glazba ili šum vode da sakrije vaše “zvukove prirode”. To nije sanitarija, to je svemirski brod za higijenu.

Pred sam let otišli smo do Yokohame, drugog najvećeg japanskog grada. Vozili smo se žičarom i tamo ugledali scenu koja mi se urezala u pamćenje kao definicija Japana. Dva radnika uređuju stazu: jedan kosi travu, a drugi hoda kraj njega i drži veliku zavjesu kako slučajno niti jedan kamenčić ili travka ne bi odletjela i pogodila prolaznika. Bili smo i u Chinatownu (gdje smo jeli pekinšku patku) te na Osanbashi doku. Na samom krovu zračne luke namakali smo noge u vrućem onsenu promatrajući kako avioni polijeću.

Put nazad? Tri sata od Tokija do Šangaja, 4 sata layovera, 12 sati do Budimpešte i još tri sata vožnje do Đakova. Tijelo je bilo slomljeno jet lagom, ali duh nahranjen.

Putovanje ti otvori oči i razbije predrasude. Nauči te onome što ni jedna škola i ni jedan tečaj na svijetu ne mogu. Japan je zemlja tišine i blještavila, stroge discipline i dubokog poštovanja prema svemu što živi. Uspomene koje smo Dražen i ja donijeli sa sobom teže puno više od onih 5 kilograma s početka priče.